Jednom davno, duboko u najzelenijem dijelu Šume Sunčeve Doline, živjeli su Medo i Zec. Medo, velik i blag, volio je drijemati u hladu najviših borova. Zec, malen i okretan, provodio je dane skačući preko livada, uvijek znatiželjan. Iako su se u mnogočemu razlikovali, Medo i Zec bili su najbolji prijatelji.
Jednog sunčanog jutra, dok je Zec grickao djetelinu, primijetio je sjajni predmet koji je virio ispod hrpe lišća. Doskakutao je bliže i otkrio šarenu kartu označenu tajanstvenim simbolima i velikim crvenim X-om. „Medo! Medo! Brzo dođi!“ povikao je Zec, mašući kartom u zraku.
Medo se polako dovukao, trljajući san iz očiju. „Što je, Zeko?“
Medo je proučio kartu. „Hmm, X je kod Starog Šupljeg Debla. To je dug put, ali idem ako ti želiš.“
I tako su prijatelji krenuli, vođeni kartom pored žuborećih potoka i lepršavih leptira. Ubrzo su stigli do široke rijeke. Zec je skakutao uz obalu, nervozno gledajući. „Jao, predaleko je za mene da preskočim!“
Medo se nasmiješio. „Skoči mi na leđa, Zeko! Ja sam dobar plivač.“
Nastavili su pratiti kartu kroz bodljikave grmove i ispod krošnji drveća. Ubrzo su stigli do strmog, skliskog brijega. Medo je pokušao popeti se, ali su mu šape stalno klizile. „Oh, prevelik sam za ovaj brijeg“, uzdahnuo je.
„Čekaj!“ reče Zec. „Ja mogu izjuriti gore i zavezati tvoj šal za granu, pa ćeš se moći pridržati!“
Zec je hitro izjurio uzbrdo, privezao Medin šal za granu, i Medo se pažljivo uspio popeti. „Hvala ti, Zeko! Baš si pametan!“
Medo je pažljivo pružio svoju veliku šapu i izvukao malu, prašnjavu kutijicu. Unutra su pronašli sjajne staklene kuglice, zlatnu zviždaljku i poruku na kojoj je pisalo: „Onome tko ovo pronađe: Najveće blago je pomagati jedni drugima.“
Medo i Zec široko su se nasmiješili. „Nikada ovo ne bismo uspjeli bez zajedništva“, reče Zec.
„Ni bez prijateljstva“, doda Medo.
I tako su u Šumi Sunčeve Doline dva prijatelja proživjela još mnogo pustolovina, uvijek pamteći da je pomaganje drugima najveće blago od svih.
