Jednom davno, u zidinama opasanom gradu Luminari, živjela je princeza po imenu Celestina. Bila je poznata po svojoj dobroti, ali i po svojoj usamljenosti. Dane je provodila lutajući dvorskim vrtovima, čeznuvši za pustolovinama izvan dosega tornjeva.

Svake večeri gradska su vrata čuvali stražari, a među njima i mladić po imenu Mira. Za razliku od ostalih, koji su se hvalili bitkama i gozbama, Mira je bio tih. Najviše je volio promatrati zvijezde i slušati tajne noći.

Jedne vedre noći princeza Celestina neopaženo se popela na zidine, privučena srebrnim sjajem mjeseca. Ondje je zatekla Miru na straži, pogledom uprtim u nebo. Princeza je oklijevala. Nikada prije nije razgovarala sa stražarom, no Mirova mirna prisutnost ulijevala joj je povjerenje.

„Gledaš li uvijek zvijezde?“ tiho je upitala Celestina.

Mira se iznenađeno okrenuo i naklonio. „Da, Vaše Visočanstvo. Zvijezde pripovijedaju priče – tako je barem govorila moja baka.“

Celestinine oči zaiskrile su. „Hoćeš li mi ispričati jednu?“

Mira je kimnuo i započeo priču o Orionu, lovcu koji se sprijateljio s mjesecom. Dok je govorio, Celestina je osjećala kako njezina samoća nestaje. Od te noći svake bi večeri dolazila k njemu, slušajući priče o zviježđima, drevnim junacima i dalekim svjetovima.

Jedne večeri, dok je grad spavao, sjena se prikrala vanjskim zidinama. Mira je opazio ogrnutu priliku kako se penje po kamenju! Brzo je stao pred princezu i izvukao mač. „Ostani iza mene“, šapnuo je.

Sjena je skočila na bedem i zamahnula bodežom. „Predaj princezu i neće ti biti ništa!“ zarežao je neznanac.

Celestini je srce snažno udaralo, ali Mira je ostao čvrst. „Moraš prvo proći kroz mene.“

Brzim pokretom napadač je nasrnuo, ali Mira je bio brži. Zaustavio je udarac i pozvao pomoć. Celestina, drhteći, ali odlučna, podigla je tešku svjetiljku i udarila napadača. Iznenađen, posrnuo je i srušio se sa zida, gdje su ga gradski vojnici odmah uhvatili.

Zadihani, Celestina i Mira pogledali su se. „Bio si vrlo hrabar,“ rekao je Mira.

„I ti isto,“ odgovorila je Celestina s osmijehom, prvim nakon mnogo tjedana.

Nakon te noći, Celestina je inzistirala da Mira bude unaprijeđen u zapovjednika straže. Ubrzo je cijeli dvor pričao o njima – ne samo zbog njihova junaštva, već i zbog prijateljstva koje se među njima rađalo.

Mira je učio Celestinu baratanju mačem, a Celestina Miru slikanju zalazaka sunca akvarelom. Zajedno su pretvorili usamljeni toranj u mjesto ispunjeno smijehom i svjetlom.

Glas o njihovoj hrabrosti i dobroti proširio se gradom. Ljudi iz svih slojeva dolazili su na zidine slušati Mirine priče i dijeliti vlastite želje pod zvijezdama. Luminara je postala grad snova, gdje stražari i princeze mogu biti prijatelji, a svaka je noć bila ispunjena pričama i blistavim svjetlima.

Tako su princeza Celestina i zapovjednik Mira bdjeli nad Luminarom rame uz rame, više nikada sami, već ujedinjeni pod nebom beskrajnih mogućnosti.

Živjeli su sretno do kraja života, njihovo prijateljstvo sjajilo je jednako svijetlo kao i zvijezde iznad njih.

Hrabri stražar i usamljena princeza stvaraju neočekivano prijateljstvo pod zvijezdama.