Jednom davno, u srcu šume što je šaptala u zelenilu, živjeli su Bernard medvjed i Millie mišica. Bernard je bio velik i blag, s njuškom koja je podrhtavala na miris meda i srcem mekim poput livadnog mahovina. Millie je bila sitna i mudra, bistrih očiju i brzih šapica, uvijek u potrazi za pustolovinom.
Jedne večeri, dok je sunce tonulo iza visokih borova, Millie je dotrčala do Bernarda, koji je tiho pjevušio kraj svoga omiljenog grma s bobicama. “Bernarde!” zacvrkutala je. “Jesi li se ikad zapitao što se događa u šumi kad mjesec zasja punim sjajem?”
Bernard je polako trepnuo. “Nikada nisam ostao budan do tako kasno,” promrmljao je. “Ali pitam se pripovijeda li šuma noću vlastite priče.”
Tako su, kad je sumrak pao i zvijezde provirile kroz baršunasto nebo, nesvakidašnji prijatelji krenuli u svoju ponoćnu pustolovinu. Šuma je u mjesečini izgledala drugačije. Sjene su plesale, a lišće svjetlucalo srebrom. Prišuljali su se pored usnulih sova, čije su se glave okretale u tišini, i pod granama gdje su krijesnice treperile poput sitnih lampiona.
Lutajući tako, stigli su do blistavog polja zvončića. Ispod latica, zbor cvrčaka svirao je uspavanku. Millie se njišila u ritmu glazbe, dok je Bernard pljeskao svojim velikim šapama, pazeći da ne prestraši glazbenike.
Dalje uz put došli su do starog vrba na obali rijeke. Mjesec se zrcalio u mirnoj vodi, nalik jezeru rastopljenog srebra. Odjednom je obitelj žaba počela kreketati u ritmu s cvrčcima, a Bernard se nasmijao, dubokim i toplim smijehom.
Bernard je ponjušio zrak. “Med!”
Slijedili su miris do oborenog stabla, gdje se u šupljini skrivao divlji pčelinjak. Bernard je pažljivo zahvatio zlatnu kap na svoju šapu i ponudio je Millie. Ona je kušala, a oči su joj se raširile od oduševljenja. “Preukusno je!”
Dva su prijatelja dijelila med, oblizivali se i pjevušili od sreće. Iz obližnjeg grmlja dokotrljao se jež, privučen njihovim smijehom. Ispričao im je priče o tajnim noćnim okupljanjima gdje su životinje šume plesale pod mjesečinom. Millie su oči zasjale. “Bernarde, misliš li da se i mi možemo pridružiti?”
Kad je zora obojila nebo u ružičasto i zlatno, životinje su se oprostile i poželjele laku noć. Bernard je zijevnuo, kapci su mu postali teški. Millie se sklupčala u njegovo meko krzno. Zajedno su gledali prve zrake sunca kako proviruju kroz krošnje.
“Hvala ti na ovoj pustolovini, Millie,” promrmljao je Bernard.
Millie se pospano osmjehnula. “Šuma je puna čarolije, osobito kad se dijeli s prijateljem.”
