Jednom davno, u velikom dvorcu kraj blistavog jezera, živjela je princeza Lila. Nosila je prekrasne haljine i jela najfinije kolače, ali osjećala se vrlo usamljeno. Njezini roditelji, kralj i kraljica, uvijek su bili zauzeti, a u dvorcu nije bilo djece za igru.
Jednog sunčanog jutra, princeza Lila došetala je do ruba jezera. Njezina je zlatna kosa sjajila na svjetlosti. Bacala je kamenčiće u vodu i uzdahnula. Odjednom, začula je tihi kvač. Pogledala je dolje i ugledala malu smeđu patku kako pliva u blizini.
Patka ponovno zakvaka i približi se. Na Lilino iznenađenje, nije otplivala. Umjesto toga, skočila je na travu i nagnula glavu, promatrajući je pažljivo.
Lila se nasmijala. „Želiš li se igrati sa mnom?“ upitala je puna nade.
Svaki dan Lila je dolazila do jezera. Pričala je patki sve svoje tajne, pjevala pjesme i plela vijence od tratinčica za njezinu glavu. Patka je strpljivo slušala, povremeno kvakćući kao da razumije svaku riječ. Lila joj je dala ime Maslačak, jer su je njezina paperjasta pera podsjećala na žuti cvijet.
Jednog poslijepodneva, dok su igrale skrivača, Lila se spotaknula o korijen i pala. Ogulila je koljeno i počela plakati. Maslačak je odmah dotrčao, nježno je dotaknuo kljunom i ostao uz nju dok se nije smirila.
Sljedećeg dana, Lilini roditelji primijetili su njezin vedar osmijeh. „Izgledaš tako sretno, Lila!“ rekla je kraljica. „Što se promijenilo?“
Lila im je ispričala o Maslačku. Kralj i kraljica bili su iznenađeni, jer je nikada nisu vidjeli tako radosnu. „Ponekad,“ rekla je kraljica, „najbolji se prijatelji pronađu na najneočekivanijim mjestima.“
I tako su, u dvorcu kraj jezera, princeza i njezina prijateljica patka živjele sretno do kraja života, dijeleći smijeh, pustolovine i čaroliju pravog prijateljstva.
