Jednom davno, u dolini isprepletenoj srebrnim potocima, živjela je veselog pogleda patka po imenu Dabble. Dabble nije bila obična patka. Dok su se ostale zadovoljavale plićakom, ona je sanjala o svijetu izvan trske.

Jednog jutra, iznad nje proletjelo je jato gusaka, vičući: „Na Magličastom vrhu živi mudrac koji zna tajne neba!“

Radoznalost je zatreperila u Dabblinom srcu. „Što skriva nebo? Hoću li ga ikada doseći?“

Odlučna da otkrije, Dabble je napustila ribnjak i započela dugi uspon prema Magličastom vrhu.

Putovanje nije bilo lako. Staza se uvijala kroz trnovito grmlje, a planinski je zrak postajao hladan i rijedak. Dabble je skoro odustala kada se nad njom namrštio olujni oblak, no sjetila se gusaka i nastavila dalje.

Napokon, nakon mnogo sati, stigla je pod iskrivljenu vrbu. Ondje je, prekriženih nogu na kamenu, sjedio mudrac — stara, blaga kornjača s krunom od mahovine i odorama ušivenim od otpalog lišća.

„Dobrodošla, mala patko,“ zagrmio je Mudrac. „Popeti se tako visoko znači da moraš imati veliku svrhu.“

Dabble proguta knedlu i nakostriješi perje. „Želim znati tajne neba. Hoću li ikada letjeti visoko poput gusaka?“

Mudrac se nasmiješi, a oči mu zatrepere poput kapljica rose. „Reci mi, Dabble, zašto želiš letjeti tako visoko?“

Dabble promisli. „Da vidim što leži iza oblaka. Da istražujem svijet i donesem kući čudesne priče.“

Mudrac klimne. „Onda nisu samo tvoja krila ono što je važno. Dopusti mi da ti pokažem nešto.“

Pozove je bliže. „Pogledaj dolinu,“ reče. „Što vidiš?“

Dabble proviri kroz maglu. Vidjela je svoj ribnjak dolje, vijugavu rijeku i livade posute divljim cvijećem. Odatle je sve izgledalo maleno, a opet veličanstveno.

„Predivno je,“ šapnula je Dabble.

Mudrac se nasmiješi. „Mudrost je poput neba — golema, ali jasna kada se dovoljno visoko popneš. Nije važno letjeti, već imati hrabrosti tražiti i srce da dijeliš.“

Dabblinim očima zasja spoznaja. Shvatila je da joj ne treba letjeti visoko poput gusaka da bi donijela čuda kući — njezino putovanje, i ono što je vidjela s vrha, bilo je dovoljno čudesno.

Mudrac posegne u svoju torbu i izvuče malo, zlatno, svjetlucavo pero. „Uzmi ovo, mala patko. Kad budeš pričala svoje priče, neka te podsjeća da si hrabra poput svake ptice na nebu.“

Dabble zahvali Mudracu, uvuče pero u svoje paperje i skakutajući se vrati kući, gdje su se ostale patke okupile da čuju njezinu priču.

Od toga dana, Dabble je postala pripovjedačica doline. Govorila je o trnju i olujama, o mudrosti planine i dobroti kornjače Mudraca. I svaka patka, ma koliko mala bila, počela je sanjati o novim putovanjima.

A ponekad, u maglovita jutra, Dabble bi podigla pogled prema Magličastom vrhu, s perom koje je zlatno sjalo na njezinim prsima, znajući da su njezini snovi beskrajni poput neba.

Hrabru patku vodi potraga za mudrošću do tajanstvenog mudraca na maglovitoj planini.