U užurbanom dvorcu na rubu mirnog sela, tri vrlo različita života ispreplela su se na tajanstvene načine. Dvorac je bio dom gospodarima i damama, užurbanim slugama i beskrajnim poslovima. Među onima koji su se trudili bila je mlada služavka po imenu Elinor. Bila je blaga i marljiva, s kosom boje pšenice i rukama često ranjenim od ribanja podova i nošenja vode. Iako su joj dani bili ispunjeni poslom, Elinor je imala vedar duh koji je tražio dobrotu u svakom kutku svijeta.

U tom istom dvorcu živio je mali, brzi miš po imenu Pip. Pip je imao krzno poput pepela, brkove koji bi zadrhtali na najmanji zvuk i oči koje su neprestano sjale od znatiželje. Provlačio se kroz pukotine u zidovima smočnice, kradući mrvice kruha i komadiće sira kako bi nahranio svoju malu obitelj skrivenu duboko u podrumu. Pip je dobro poznavao opasnosti svoga svijeta: teške ljudske čizme, oštri trzaj zamki i, najgore od svega, prijeteću sjenu dvorčanske mačke.

Mačka se zvala Marigold. Njezino je krzno bilo glatko i zlatno, oči oštre poput smaragda, a rep joj se njihao poput zmije. Za sluge je bila korisna lovkinja koja je držala kuhinju slobodnom od gamadi. Za Pipa i njegove bližnje bila je prijetnja. Svaka jurnjava preko poda nosila je rizik njezina skoka, svaki šum slame privlačio je njezin pogled. No Marigold nije bila tako bešćutna kao što su se miševi bojali, niti tako zadovoljna kao što su sluge vjerovale. Iza njezina gracioznog hoda skrivala se čežnja za nečim većim od beskonačnog lova i usamljenih noći.

Jedne hladne večeri, dok je u dvorani dvorca grmila vatra, a sluge žurile pripremiti gozbu, Elinor se našla u smočnici skupljajući kruh. Spustila je svoju košaru i protrljala umorne zapešće, pjevušeći tiho pjesmu. Upravo tada, Pip je izašao iz pukotine u zidu, nadajući se mrvici. Brkovi su mu zadrhtali dok je njuškao zrak, a sitne su mu šapice tiho klizile preko poda.

Ali nije bio dovoljno tih. Marigold, smještena na gredi iznad, suzila je oči i skočila. Pip se ukočio, zacvilivši od straha, dok je zlatna sjena padala prema njemu. No prije nego što su Marigoldine kandže mogle udariti, Elinor povika: „Stani!“ Podigla je mačku u naručje baš na vrijeme, ostavljajući Pipa drhtavog, ali živog.

Marigold se meškoljila, zbunjena i uvrijeđena. „Zašto štitiš gamad?“, činilo se da pita njezin oštar, nepomičan pogled.

Elinor joj nježno pomilova krzno. „Jer i najmanje stvorenje zaslužuje milost,“ šapnula je. Pogledala je Pipa, koji je stajao skriven ispod vreće brašna. „Idi, mali. Brzo.“

Pip je pobjegao, srce mu je snažno udaralo, ali nije zaboravio. Te noći, dok je sve bilo tiho, a mjesečina srebrnila prozore, izašao je iz svoje rupe noseći mrvicu sira. Položio ju je kraj Elinorina kreveta dok je ona sanjala i tiho šapnuo, iako ga nije mogla čuti: „Hvala ti, dobra služavko.“

Prolazili su dani, a veza između služavke, miša i mačke počela je rasti, iako skrivena. Elinor je često šaptala lijepe riječi Marigold dok je radila, govoreći o snovima izvan zidina dvorca. Govorila bi: „Jednoga dana vidjet ću livade kako cvjetaju u proljeće, a ne samo mesti njihovu prašinu s čizama.“ I premda Marigold nije mogla odgovoriti, njezino bi predenje zvučalo dublje kad bi Elinor pričala o slobodi.

Pip je također postao hrabriji. Počeo je ostavljati male darove gdje bi ih Elinor mogla pronaći: uglačani gumbić, perlicu otpalu s haljine, pa čak i mali poljski cvijet donesen izvana. Elinor bi se osmjehnula tim čudnim poklonima, nagađajući, ali nikad sigurna u njihova darivatelja.

No mir je krhak, i jednog zimskog jutra razbio se. Gospodar dvorca, nezadovoljan rupama u vrećama žita, naredi da se u smočnici postavi mnoštvo zamki i zahtijeva da Marigold dokaže svoju vrijednost uhvativši sve miševe. Sluge su klicale, jer su se više brinule za kruh nego za milost. Elinorino se srce steglo, znajući da Pipova obitelj neće preživjeti.

Te noći, Pip se uvukao u Elinorinu sobu, oči su mu bile širom otvorene od brige. Na njezino iznenađenje, cvilio je i cvrkutao s takvom očajničkom snagom da joj se učinilo da ga razumije. „Postavili su zamke,“ šaptala je, kleknuvši na pod. „A Marigold će vas natjerati u lov.“

U tom se trenutku na vratima pojavila i sama Marigold, rep joj se njihao, a oči sjajile u svjetlu svjetiljke. Pip se ukočio od straha, ali Elinor stane između njih. „Marigold,“ reče tiho, „znaš što traže od tebe. Ali ti ne moraš biti ono što ti zapovijedaju. Ti si više od lovkinje.“

Uši mačke su zadrhtale, a pogled joj se pomaknuo od služavke do miša. Napokon, uz dug, tih zvuk predenja, sjela je na šape i nije krenula dalje.

Zajedno su njih troje smislili hrabar plan. Elinor bi sakupila zamke pod izgovorom čišćenja i potajno ih onesposobila. Marigold bi i dalje obilazila smočnicu, ali umjesto lova, usmjeravala bi Pipa i njegove prema skrivenim prolazima daleko od očiju slugu. Pip je zauzvrat obećao držati svoju obitelj podalje od zaliha hrane, odlazeći van dvorca kad stigne proljeće.

Bio je to riskantan dogovor, i mnogo je noći Elinorino srce brže kucalo od straha da će ih otkriti. No polako, plan je uspijevao. Zamke nisu uhvatile ništa, Marigold je hvaljena što drži smočnicu čistom, a Pipova je obitelj napredovala u sigurnosti. U tihim satima, njih troje susretali su se u sjenovitim kutovima—služavka koja je sanjala o livadama, miš koji je nosio zahvalnost i mačka koja je odabrala suosjećanje.

Jedne večeri, dok se snijeg pretvarao u potoke, a prvi pupoljci proljeća otvarali izvan dvorca, Elinor se zadržala na vratima smočnice. „Mislim da moj boravak ovdje neće trajati zauvijek,“ rekla je Marigold, koja se obavijala oko njezinih gležnjeva. „Jednog dana prošetat ću izvan ovih zidina i vidjeti livade vlastitim očima.“

Pip je zacvilio s prozorske klupčice, brkovi su mu drhtali od veselja. Već se bio odvažio izaći i donio priče o poljima prepunim tratinčica. Marigoldine smaragdne oči zasjale su na svjetlu svjetiljke, kao da govore kako i ona želi nešto više od beskrajnih zidina.

I tako, iako je svijet vjerovao da su prirodni neprijatelji i ništa više, služavka, miš i mačka dijelili su tajnu vezu povjerenja i prijateljstva. Zajedno su živjeli ukradene trenutke dobrote u prostranom, ravnodušnom dvorcu, dokazujući da čak i najmanji činovi milosti mogu povezati živote za koje nitko ne bi vjerovao da se mogu sresti.

Jer u dobroti su pronašli hrabrost. U hrabrosti su pronašli slobodu. A jedni u drugima pronašli su nešto snažnije od straha—nešto što je jako nalikovalo obitelji.

Hrabri miš, dobra služavka i lukava mačka otkrivaju prijateljstvo u velikom dvorcu.