Jednom davno, duboko u srcu Šume Javorova, živio je blagi medvjed imenom Bartolomej i mudra zečica po imenu Rosie. Bartolomej je volio med i tople drijemeže, dok je Rosie voljela hrskave mrkve i znatiželjne pustolovine. Iako su bili vrlo različiti, bili su najbolji prijatelji.
Jednog sunčanog jutra Rosie je poskočila do Bartolomejeve špilje, s njuškicom koja je drhtala od uzbuđenja. „Bartolomej!“ povikala je. „Pronašla sam nešto čudesno dok sam kopala kraj stare vrbe!“ Pokazala mu je malo, svjetlucavo sjeme koje je na suncu svijetlilo srebrnasto-plavo.
„Kakvo neobično sjeme!“ zagrmio je Bartolomej. „Posadimo ga!“
„Sad čekamo“, rekla je Rosie. „Ali što?“ pitao se Bartolomej naglas.
Kad je pala noć i mjesec se uzdigao visoko, zrak je ispunilo nježno zujanje. Odjednom, s mjesta gdje su posadili sjeme iznikla je mala klica, blago svjetlucajući pod mjesečinom. Rosie je zapanjeno dahnula, a Bartolomejeve oči raširile su se od čuđenja.
Cijelu noć promatrali su kako klica raste i raste, vijuga sve više u vis, listovi su se otvarali poput srebrnih vrpci, a cvjetovi su se otvarali jedan za drugim, svaki obasjan mekim sjajem. Do zore, niknuo je čarobni vrt — mjesečevi cvjetovi, zvjezdani kupusi i svjetlucavi grmovi bobica, svi su blistali na jutarnjem svjetlu.
Kad je pala večer, Bartolomej je pažljivo poveo ostale životinje prema vrtu, dok je Rosie skakutala naprijed pokazujući put. Ježevi su se kotrljali po mekoj, svjetlucavoj mahovini, sove su se smjestile na treperave grane, a miševi su grickali najsitnije bobice koje su svijetlile poput lampiona.
Noć za noći vrt je cvjetao. Ali jedne večeri oblaci su prekrili mjesec i čarobne biljke počele su venuti. Životinje su se skupile, zabrinute.
„Što ćemo sad?“ šapnuo je vjeverac.
Rosie su se uši uspravile. „Stvorimo vlastitu mjesečinu!“
Sabrali su krijesnice, uglačane kamenčiće i komadiće kristala. Životinje su radile zajedno, vješajući sjajne kamenčiće i kristale od grane do grane. Krijesnice su plesale u zraku, njihova zlatna svjetla treperila su.
Zajedno su stvorili sjaj, blag i jasan poput mjeseca. Cvjetovi su se ponovo uspravili, bobice su zasjale, a vrt je ponovno zablistao.
Bartolomej i Rosie sjedili su jedno kraj drugoga, okruženi prijateljima i svjetlucavim cvjetovima. Bartolomej se pospano nasmiješio. „Ovo je najbolja pustolovina ikad.“
Rosie je kimnula, oči su joj sjajile. „A najbolji dio je što smo je stvorili zajedno.“
I tako je ponoćni vrt rastao, svake noći svjetliji, ispunjen smijehom, dobrotom i čarolijom pravog prijateljstva.
