Bilo jednom, u srcu šaptajuće Crne šume, gdje su živjela dva ozloglašena bića: lukava vještica po imenu Grimelda i vragolasti duh zvan Whispertail. Grimelda nije voljela ništa više od skupljanja čarobnih predmeta, osobito onih koji joj nisu pripadali. Whispertail je, pak, uživao plašiti putnike šuštanjem lišća ili ludim treperenjem njihovih lampiona.
Jedne olujne noći Grimelda je otkrila staru, mahovinom obraslu kartu skrivenu ispod podnih dasaka svoje nakrivljene kolibe. Karta je pokazivala put do legendarnog blaga skrivenog duboko u šumi – govoreće škrinje za koju se pričalo da ispunjava svaku želju, ali samo onome tko je dovoljno pametan da je otvori. Grimeldine su oči zasjale opakom svjetlošću. "Napokon, želja samo za mene!" zarežala je, zgrabila svoju metlu i poletjela u noć.
Kroz zapetljane šikare i preko žuborećih potoka Grimelda i Whispertail jurili su, svaki pokušavajući nadmudriti onog drugog. Grimelda je bacala čini da Whispertaila spotakne korijenjem, ali on je bez napora lebdio iznad njih. Whispertail je, pak, zavijao i jaukao, nastojeći prestrašiti Grimeldu s puta, ali ona je jednostavno nagurala uši gljivičnim pahuljicama i nastavila dalje.
Na kraju su stigli do čistine okupane mjesečinom, a ondje je stajala legendarna škrinja, zlatnih šarki koje su blistale i brava u obliku usta koja se lukavo smiješila. Grimelda se bacila prema škrinji, ali Whispertail je projurio kroz nju, natjeravši je da se strese i spotakne unatrag. "Moja je!" izjavio je duh uz jeziv smijeh.
Grimelda i Whispertail pogledali su se. Nitko nije htio otkriti svoj tajni strah, a pogotovo ne pred onim drugim. Grimelda je pokušala podmititi škrinju svjetlucavim napicima, ali ona se nije pomaknula. Whispertail ju je pokušao zastrašiti svojim najglasnijim zavijanjem, ali škrinja se samo hihotala.
Minute su se pretvorile u sate dok su se prepirali, a nitko nije htio priznati svoj strah. Noćne su ptice počele pjevati, a škrinja je počela zijevati. Napokon, Grimelda, očajna za svojom željom, promuklo je izustila: "Dobro! Bojim se biti sama, bez ikoga koga bih mogla nadmudriti ili prevariti."
Usta škrinje razvukla su se u širok, zubati osmijeh. "Iskrenost! Napokon! Želja je vaša – ali samo ako je podijelite."
Grimelda i Whispertail, iznenađeni vlastitim priznanjima, oklijevali su. Zatim su polako oboje položili ruku i duhasti pramen na škrinju. "Želimo prijatelja s kojim ćemo dijeliti naše pustolovine," rekli su zajedno.
Od toga dana vještica i duh istraživali su šumu kao prijatelji, zajedno smišljajući nestašluke i čarolije, dok je njihov smijeh odjekivao među stablima.
