U mirnom kutku šume Willowwood živjeli su Milo Miš i Tessa Kornjača. Milo je bio malen, brz i beskrajno znatiželjan. Tessa je bila blaga, promišljena i poznata po svojoj mudrosti. Bili su najbolji prijatelji, uvijek spremni za novu avanturu.

Jednog sunčanog jutra, Milo je potrčao u Tessin vrt, oči širom otvorene od uzbuđenja. „Tessa! Mjesečev kamen nedostaje s Velikog hrasta u šumi!“ Svi u Willowwoodu znali su da nježan srebrni sjaj Mjesečevog kamena noću štiti šumu. Bez njega, šuma bi bila tamna i puna sjena.

Tessa je stavila svoje naočale u školjku i kimnula. „Moramo ga pronaći, Milo. Pratimo trag svjetlucanja.“

Zajedno su krenuli pod lišćem drveća, prateći blistave točkice na mahovitom putu. Milo je jurnuo naprijed, njuškajući oko korijena drveća i provirujući u šuplje panjeve. Tessa je koračala polako iza njega, oštrih očiju u potrazi za tragovima.

Kod žuborećeg potoka pronašli su pero – jarko plavo, pripadalo je nestašnoj obitelji sojki. „Možda su sojke uzele Mjesečev kamen!“ uzviknuo je Milo.

Pratili su plava perja do visokog hrasta gdje su blizanci Jip i Jop glasno čavrljali. „Jeste li vidjeli Mjesečev kamen?“ pristojno je pitala Tessa.

Jip je odmahnuo glavom. „Pronašli smo samo ovaj sjajni kamen!“ Podigao je blistavi kamen, ali to nije bio Mjesečev kamen.

„Vidjeli smo Vevericu Sable kako nosi nešto sjajno tim putem,“ dodao je Jop, pokazujući dublje u šumu.

Milo je pisnuo: „Požurimo, Tessa!“ Počeo je trčati, ali ubrzo ga je Tessin nježni glas dozvao: „Polako, Milo. Izgubit ćemo se ako previše odmaknemo.“

Stigli su do Sablina stabla, gdje je bila zauzeta spremanjem žireva u svoje gnijezdo. „Pronašla sam nešto sjajno,“ priznala je Sable, „ali bilo je preteško za mene. Otutrala sam ga niz brdo.“

Milo i Tessa su se spustili niz brdo, pretražujući svaku travku. Sunce je počelo zalaziti, a sjene su postale duže. Milo je počeo brinuti. „Hoćemo li ga ikada pronaći?“

Tessa se nasmiješila. „Iskoristimo svoje snage, Milo. Ti si brz i spretan. Ja sam stabilna i pažljiva. Ako surađujemo, pronaći ćemo Mjesečev kamen.“

Milo se popeo na Tessinu čvrstu školjku i uspravio, promatrajući livadu. Tamo, pokraj kruga gljiva, zasjao je srebrni sjaj!

Požurili su i pronašli Mjesečev kamen smješten među gljivama, polu prekriven mekanim mahom. „Uspjeli smo, Tessa!“ uzviknuo je Milo.

No Mjesečev kamen bio je pretežak da ga Milo podigne sam. Tessa se stabilizirala, a Milo ju je vodio dok je pažljivo kotrljala kamen na svoja leđa.

Polako, ali sigurno, nosili su ga natrag prema Velikom hrastu. Na putu su im se pridružili prijatelji iz šume – Jip i Jop, Sable, pa čak i obitelj pospanih svjetlećih kukaca, koji su ponudili svoje sjajno svjetlo.

Kada je Mjesečev kamen vraćen na svoje mjesto, njegov nježni sjaj se vratio i okupao šumu u srebrnoj svjetlosti. Životinje su se radovale, a svi su zahvalili Milu i Tessi na hrabrosti i timskom radu.

Te noći, pod sjajnim Mjesečevim kamenom, Milo i Tessa uživali su u pikniku s prijateljima. Milo je grickao mrvice sira, a Tessa uživala u slatkim bobicama. „Dobar smo tim,“ rekao je Milo, zijevajući sretno.

Tessa je kimnula, gledajući kako svjetlo Mjesečevog kamena pleše po lišću. „Jesmo, Milo. Zajedno možemo riješiti bilo koju zagonetku.“

Hrabri miš i mudra kornjača zajedno traže nestali Mjesečev kamen.