U srcu Šaptajuće Šume, gdje mjesečina oslikava srebrne staze po mahovitim tlu, živjela je mudra stara sova po imenu Ori. Ori nije bila obična sova—njezino perje je sjajilo prugama sumraka i mogla je čitati vjetar kao knjigu. Sve šumske životinje dolazile su Ori po savjet, posebno kada bi se pojavio problem.

A problem je doista stigao.

Sumorna figura zauzela je obližnji kameni toranj—oklopljeni čovjek u plaštu od sjena, poznat samo kao Mračni Vitez. Jašio je konja s očima poput svjetlucavih krijesnica, i kamo god bi išao, šuma bi utihnula i postala hladna. Mračni Vitez proglasio je šumu svojim kraljevstvom, zahtijevajući da svaka životinja plaća danak—bobice, med, orahe, pa čak i sjajno perje. Svatko tko bi odbio, bio je prognan iz svog doma.

Ori je sve promatrala s tihom tugom. Nije se bojala Mračnog Viteza, ali znala je da se drugi boje. Jedne maglovite noći, drhtavi zec zakucao je na Orino stablo.

"Uzeo je moju jazbinu," rekao je zec. "Rekao je da su mi brkovi prekratki da budem dostojan podanik. Što da radimo, Ori?"

Ori je trepnula svojim velikim očima i kimnula. "Koristit ćemo mozak, ne kandže. Saznajmo tko je on zaista."

Tako je Ori poletjela.

Letjela je pod mjesečinom, pored drhtavih stabala, sve dok nije stigla do crnog tornja. Tiho se smjestila na iskrivljenu gargojlu i promatrala Mračnog Viteza unutra. Ali ono što je vidjela iznenadilo ju je. Vitez je sjedio kraj kamina, bez kacige. Njegovo lice nije bilo okrutno—bilo je mlado i blijedo, s očima punim tuge.

Ori je nježno hoo-tila. Vitez je poskočio.

"Tko je tamo?"

"Samo ptica s pitanjem," rekla je Ori, glasom smirenim poput vjetra kroz borove. "Zašto vladati strahom, kad ti je srce puno tuge?"

Vitez je zurio. "Ja... nisam želio nikoga uplašiti. Samo sam htio da me primijete. Da me se sjeti."

Ori je nakrivila glavu. "Što te navelo da misliš da strah donosi poštovanje?"

Vitez je uzdahnuo. "Odakle dolazim, nitko me nije slušao. Uvijek sam bio mali, tih. Pronašao sam ovu oklop, i kad sam je nosio, ljudi su obraćali pažnju. Mislio sam... ako postanem Mračni Vitez, mogu značiti nešto."

Ori je prišla bliže, krila bez zvuka. "Ne treba ti tama da bi bio saslušan. Snaga je u ljubaznosti, a još veća u prijateljstvu nego u strahu."

Vitez je pogledao svoj odraz u lokvi otopljenog voska od svijeća. "A što ako mi nitko ne oprosti?"

"Onda im pokaži da si se promijenio. Riječi mogu otvoriti vrata, ali djela grade povjerenje."

Sljedećeg dana šuma se probudila uz neobičan zvuk—metal oklopa koji je zvečkao, praćen škripanjem kotača na kolima. Mračni Vitez se vratio, ne da zahtijeva, nego da daruje. Vratio je kamenje iz zecove jazbine, posadio bobice koje je uzeo i ponudio med košnici kao ispriku.

Životinje su ga promatrale oprezno. Ali Ori je preletjela iznad i rekla:

"Više nije Mračni Vitez. On je prijatelj koji traži oprost."

Polako se šuma zagrijala prema njemu. Djeca su ga zvala Sir Bramble, a on je gradio nove domove za vjeverice i male mostove preko potoka.

Što se tiče Ori, ona je promatrala s drveća, tiho se smiješeći.

A noćima kada je mjesec pun, vitez i sova sjedili bi zajedno na krovu tornja, razgovarajući o hrabrosti—ne onoj od čelika i straha, nego onoj koja se rađa iz istine i promjene.

Mudra Sova suočava se s Mračnim Vitezovim zastrašujućim vladanjem