Davno, u kraljevstvu vijugavih rijeka i zlatnih brežuljaka, živio je mladi princ po imenu Alarik. Iako je bio prijestolonasljednik, Alarik nije bio poznat po bogatstvu ili slavi, već po svom znatiželjnom srcu i nepokolebljivoj dobroti. Volio je lutati selom, razgovarati s pastirima, smijati se s djecom i slušati pjesme starica koje su se sjećale vremena prije nego što je ijedan kamen dvorca bio postavljen.  

Ali bilo je jedno mjesto kamo se čak ni Alarik nije usudio poći sam: Mračna šuma. Ta je šuma stajala gusta i tiha na sjevernoj granici kraljevstva, a njena stabla bila su iskrivljena poput kandži. Malo tko je tamo ulazio, jer su se sjenke ondje ispreplitale, a hladnoća je vladala i u najsvjetlije ljetne dane. Govorkalo se o dvama strašnim bićima — o trolu koji je živio ispod kamenog mosta i o duhu koji je lutao razorenim kulama šume.  

Trol, poznat kao Grindlefist, bio je ogroman, s kožom poput škriljevca i očima koje su svijetlile poput jantara. Tražio je danak od svakoga tko bi pokušao prijeći most, a oni koji bi odbili nestajali bi u dubinama rijeke. Duh, zvan Gospa Šapata, progonio je šumske staze. Mamila je putnike tihim glasovima dok se ne bi izgubili, a zatim bi ih obavila maglom tako gustom da ih više nitko nikada ne bi vidio.  

Kralj, Alarikov otac, zabranio je svima ulazak u Mračnu šumu. Ipak, jedne jesenske večeri, vijest je stigla do dvorca da je pastirčeva kći zalutala preblizu šumi i nije se vratila. Seljani su bili prestravljeni. Majka djevojčice molila je za pomoć, padajući na koljena pred prijestoljem. Alarikov otac obećao je poslati vojnike u zoru, no Alarik nije mogao podnijeti pomisao da djevojčica provede noć u duhovom zagrljaju. Dok je dvor razmatrao što učiniti, on se neopaženo iskrade iz dvorane i osedla svojeg konja.  

„Kamo ideš?“ upitala ga je njegova štitonoškinja Mira, zatekavši ga u konjušnici.  

„U Mračnu šumu“, reče Alarik. „Djevojčica nema vremena čekati. Ako vojnici dođu tek sutra, možda će već biti prekasno.“  

Mirine oči se raširiše, ali ga nije pokušala zaustaviti. Umjesto toga, pruži mu fenjer i prošapta: „Onda ponesi ovo i sjeti se pjesama seljana. One ti mogu pomoći ondje gdje mačevi ne mogu.“  

Alarik je jahao dok se pred njim nisu uzdigla stabla poput zida. Zrak je postao nepomičan, a njegov fenjer zatreperi iako vjetra nije bilo. Ostavio je konja na rubu šume, obećavši mu povratak, i zakoračio unutra.  

Sjene su postajale sve gušće dok nije stigao do starog kamenog mosta. Magla se uvijala nad vodom, a ispod se začuo tutanj poput daleke grmljavine. Grindlefist je izronio, ogroman, a njegov dah mirisao je na mahovinu i riječne trave.  

„Još jedan budalasti smrtnik koji traži prijelaz?“ zaurla trol. „Plati moj danak ili će rijeka biti tvoj grob!“  

Alarik ostade čvrst. „Neću ti platiti ni zlatom ni draguljima. Tražim dijete koje je odnio duh. Pusti me da prijeđem i neće ti biti učinjeno zlo.“  

Trol prasnu u smijeh, a most se zatresao. „Zlo? Ja se ne bojim nikakvog dječaka! Ja sam Grindlefist, lomitelj kostiju, proždrljivac—“  

No Alarik se prisjeti Mirinih riječi i zapjeva pastirsku pjesmu, onu kojom su seljani smirivali preplašene janjce. Pjesma je lebdjela preko mosta, tiha i mirna. Na njegovo iznenađenje, Grindlefist zastane. Njegova golema ramena opustiše se, a jantarne oči zamuti tuga.  

„Dosta“, zagrmi trol, sada mekšim glasom. „Ta pjesma… moja ju je majka pjevušila dok sam bio dijete, prije nego što sam proklet ovim oblikom.“  

Alarik spusti fenjer. „Ako si jednom bio voljen, dobrota još uvijek živi u tebi. Pusti me da prođem i možda ćeš pronaći mir.“  

Dugo je trol stajao u tišini, stisnutih čeljusti. Zatim se pomaknu, a njegove ruke zadrhtaše. „Prođi, prinče. Ali čuvaj se Gospe Šapata. Ona neće tako lako popustiti.“  

Alarik mu zahvali i požuri dalje. Svjetlost fenjera probijala je maglu dok nije stigao do ruševina kule, obrasle bršljanom. Iznutra je dopirao zvuk — mekan, poput uspavanke.  

„Dijete“, šaptao je glas, „priđi bliže. Sada si na sigurnom.“  

Alarikovo srce zakuca snažno. Pastirčeva kći morala je biti unutra. No kad je zakoračio, ugledao je blijedu priliku koja je plutala kroz lukove. Bila je istodobno lijepa i strašna, kose poput dima, očiju praznih kao noćno nebo. U naručju je držala malu djevojčicu, uspavanu i obavijenu maglom.  

„Pusti je“, reče Alarik, podižući fenjer. „Ona pripada svojoj obitelji.“  

Duh uperi u njega svoj šuplji pogled. „Obitelj? Što je obitelj, ako ne lanac tuge? Moja me izdala, ostavila da umrem u ovoj kuli. Sada skupljam djecu da mi prave društvo, da nitko više ne bude sam kao što sam bila ja.“  

Alarik proguta svoj strah. „Ne možeš izliječiti svoju usamljenost kradući radost drugima. Pusti je, i ja ću slušati tvoju priču. Pamtit ću te, tako da ne nestaneš u zaboravu.“  

Gospa Šapata zasiče. „Prazna obećanja! Smrtnici zaboravljaju. Uvijek zaborave.“ Magla se zavrtjela oko njega, ledeni prsti povukli mu ruke, pokušavajući mu istrgnuti fenjer.  

Alarik zatvori oči i zapjeva, ne pastirsku pjesmu, nego uspavanku koju mu je dojilja pjevala dok je bio dijete. Glas mu je u početku drhtao, ali postajao je sve sigurniji kako je unosio toplinu u riječi. Magla zatreperi, a duh se zaustavi. Njezino se lice omekša, postade gotovo ljudsko.  

„Nitko mi nije pjevao stoljećima“, prošapće. „Nitko se nije sjećao mene.“  

Alarik priđe bliže. „Onda oslobodi ovo dijete i budi zapamćena ne kao kradljivica, nego kao ona koja je odabrala milost.“  

Duh pogleda djevojčicu koja se trznu i zajeca u snu. Polako, s uzdahom poput vjetra kroz gole grane, spusti dijete u Alarikove ruke. „Uzmi je. Možda ćeš se sjećati mene. Možda će to biti dovoljno.“  

Njezina se prilika zatitra, izblijedi i raspline u srebrnu izmaglicu što se vinula prema zvijezdama. Ruševine ponovo utihnuše.  

Alarik umota djevojčicu u svoj plašt i požuri natrag. Kod mosta ga je čekao Grindlefist. „Jesi li uspio?“ upita trol dubokim glasom.  

„Jesam“, reče Alarik. „Djevojčica je sigurna.“  

Grindlefist promotri dijete, zatim princa. Polako, pognu svoju golemu glavu. „Onda više neću čuvati ovaj most. Neka bude put sigurnosti, a ne straha.“ I nestane u šumi.  

Kad je Alarik vratio pastirčevu kćer u selo, narod je plakao od sreće. Pjevali su pjesme o njegovoj hrabrosti, iako im je Alarik rekao istinu — nije mač ni snaga spasila djevojčicu, nego suosjećanje, sjećanje i pjesma.  

Od toga dana, Mračna šuma više nije bila toliko strašna. Trol se nikada više nije pojavio, premda su neki seljani tvrdili da čuju duboko mrmljanje ispod mosta za mjesečevih noći. A Gospa Šapata više nikada nije odvela dijete. Neki su se zaklinjali da osjećaju blagi povjetarac koji nosi tihu uspavanku, kao da ona ostaje samo kako bi slušala i bila zapamćena.  

I tako je princ Alarik rastao ne samo u godinama, nego i u mudrosti, poznat širom kraljevstva kao princ koji je pjevao u tami, čija se hrabrost nije mjerila bitkama, već snagom njegova srca.

Hrabri princ suočava se s trolom i duhom koji progone skrivenu šumu kraljevstva.