U mirnoj šumi živjeli su Medvjed i Vuk, nedaleko jedan od drugoga. Medvjed je volio med više od svega, dok je Vuk najviše uživao u brzom trku i jutarnjem lovu. Iako su bili susjedi, nikada nisu razgovarali, jer je Vuk mislio da je Medvjed prespor, a Medvjed je vjerovao da je Vuk previše opak.

Jednog sunčanog jutra Medvjed je krenuo u šetnju uz rijeku. Veselo je pjevušio dok je mirisao cvijeće i promatrao ptice u letu. Iznenada mu se šapa zaglavila između dva skliska kamena. Vukao je i gurao, ali nije pomoglo. Medvjed se zabrinuo shvativši da se ne može sam osloboditi.

U blizini je Vuk jurio za zecom. Naglo je stao kad je čuo Medvjeda kako doziva upomoć. Znatiželjno se približio i ugledao ga zarobljenog. Isprva mu je došlo da se nasmije. „Ti veliki, nespretni Medvjede!“, rekao je. Ali onda je primijetio strah u njegovim očima i sjetio se kako se i sam bojao kada se kao vučić prvi put izgubio.

Vuk je duboko udahnuo. „Miruj, Medvjede. Pomoći ću ti“, rekao je. Svojim snažnim čeljustima pažljivo je odmaknuo kamenje. Medvjed je izvukao šapu i poskočio unatrag. „Hvala ti, Vučе! Mislio sam da se nikada neću osloboditi!“, uzviknuo je, pritisnuvši šapu na prsa.

Vuk se stidljivo osmjehnuo. „Nema na čemu. Prevario sam se misleći da si spor. Ti si vrlo hrabar.“ Medvjedovo je lice zasjalo. „A ja sam pogriješio misleći da si strašan. Ti si zapravo vrlo dobar.“

Tada su odlučili prošetati zajedno. Medvjed je pokazao Vuku skriveni grm pun slatkih bobica, dok je Vuk naučio Medvjeda kako se sigurno spustiti niz male brežuljke. Smijali su se i pričali priče dok je sunce prelazilo preko neba. Po prvi put shvatili su koliko je ljepše biti zajedno nego odvojeno.

Kako se večer približavala, stigli su do velikog brijega. „Utrka do vrha!“, povikao je Vuk i potrčao naprijed. Medvjed je trčao koliko je mogao, smijući se cijelim putem. Kad su stigli na vrh, pogledali su na šumu obasjanu zalaskom sunca. Bila je ljepša nego što su ikada zamišljali.

„Vidiš“, rekao je Medvjed, „sve je ljepše kad imaš nekoga s kim to možeš podijeliti.“ Vuk je kimnuo. „Da. Biti sam možda je brže, ali prijateljstvo čini život svjetlijim.“

Od toga dana Medvjed i Vuk postali su nerazdvojni. Istraživali su nove dijelove šume, pomagali drugim životinjama u nevolji i dijelili obroke. Njihovi su se susjedi čudili koliko su postali dobri i složni. No još važnije, Medvjed i Vuk naučili su važnu lekciju: ako sudiš samo po prvom dojmu, možeš propustiti pravo prijateljstvo.

I tako su u mirnoj šumi Medvjed i Vuk živjeli sretno do kraja života, uvijek pamteći da dobrota, hrabrost i zajedništvo svaku pustolovinu čine boljom.

Medvjed i vuk otkrivaju vrijednost dobrote i zajedništva.