Davno, dok su se šume pružale široko i neprekinuto, živjela je djevojčica po imenu Elara u mirnom selu na rubu Velike Zelene Šume. Elara je bila poznata po svojoj dobroti i znatiželji. Nije imala braće ni sestara i često je lutala livadama i potocima sama, razgovarajući s pticama, slušajući vjetar i zamišljajući pustolovine koje su se protezale daleko izvan njezina malenog svijeta.
Jedne večeri, dok je sunce tonulo i bojilo obzorje nijansama jantara i ružičastog, Elara je slijedila trag krijesnica duboko u šumu. Nikada prije nije otišla tako daleko, no nešto ju je vuklo naprijed, kao da joj srce šapće. Drveće je raslo sve više, a njihove su se krošnje ispreplitale tvoreći lukove poput katedralnih svodova. Ispod jednoga takvog luka Elara je začula šuštanje. Oprezno se sagnula i pronašla malenog ježa zapetljanog u trnovit grm.
— O, jadni mali! — šapnula je, pažljivo odmičući trnje. Jež je podignuo prema njoj svoje sjajne crne oči. — Hvala ti — rekao je, posve jasno, tihim glasom poput šuštanja lišća. Elara je zapanjeno udahnula, jer nikada nije čula da životinja govori. Prije nego što je uspjela odgovoriti, do nje su dopirali drugi zvuci — spori, odmjereni koraci, nalik na kamenje što se taru jedno o drugo. Iza obraslog panja izronila je kornjača, čiji je oklop blago svjetlucao na sumraku.
— Oslobodila si Trna — reče kornjača, klimajući prema ježu. — To je plemenit čin, dijete.
Kornjača se nasmijala, duboko i toplo. — Samo kada moramo. Moje ime je Bršljan, a ovaj jež je Trn. Šuma te promatra već mnogo sezona, Elara. Večeras te odabrala.
— Mene? — upitala je Elara, naginjući glavu. Trn se stresao, sitne bodlje su mu se nakostriješile.
— Da — reče on. — U srcu šume je nevolja. Mjesečev kamen, koji daruje svjetlost našim noćima i ravnotežu našim danima, oslablio je. Bez njegova sjaja cvijeće će uvenuti, potoci će se pokvariti, a sjene će svake noći sve dublje prodirati. Poslani smo ga pronaći, ali sami to ne možemo. Trebamo tebe.
Elarino je srce brže zakucalo. Pustolovina — prava pustolovina — napokon ju je pronašla. Odlučno je kimnula. — Pomoći ću vam.
Prešli su preko potoka gdje su poskakivale srebrne ribice, a Elara je nosila Trna u naručju da ga voda ne odnese. Penjali su se preko isprepletenog korijenja, gdje se Bršljan kretao polako, ali sigurno, i Elara ga nikada nije požurivala. Svaki je korak iskušavao njihovu strpljivost i povjerenje, vezujući ih sve čvršće kao prave drugove.
Oko ponoći stigli su do gaja gdje su se stabla savijala prema unutra, tvoreći krug. U središtu je ležalo mirno jezero, tamno poput opsidijana. Iznad njega trebao je sjati Mjesečev kamen, no umjesto toga vidjelo se samo slabo, treperavo svjetlo. Iz sjene se podigla figura obavijena maglom — Utvara Praznine, s glasom poput šuma vjetra kroz pukotine.
— Tražite Mjesečev kamen — šapnula je. — Ali on je moj. Njegova umiruća svjetlost hrani me. Bez njega, šuma će utonuti u vječni sumrak, a ja ću vladati.
Elara je zadrhtala, ali istupila naprijed. — Ne možeš uzeti ono što pripada svima. Šuma ga treba.
Bršljan je pognuo glavu. — Prihvaćamo.
Prva kušnja došla je odmah. Pred Elaru se otvorila velika provalija, odvojivši je od njezinih drugova. Utvarin je glas odjeknuo: — Pokaži svoju hrabrost. Prijeđi, ili ostani zauvijek razdvojena. Elarina su koljena drhtala. Pukotina je bila preširoka za djevojčicu. No Trn je potrčao uz rub i pronašao usku srušenu granu. — Ovdje! — viknuo je. Elara je pažljivo zakoračila, raširenih ruku i dršćući od straha. Grana se savijala pod njezinom težinom, no Bršljan ju je bodrio: — Smireno, mala. Ne boj se. S posljednjim korakom stigla je na drugu stranu, zadihana, ali nasmijana. Provalija se zatvorila, a Utvara je zasičala od bijesa.
Sljedeća kušnja bila je kušnja mudrosti. Pred njima su se pojavila troja vrata uklesana u kamen: jedna od hrasta, jedna od željeza i jedna od stakla. — Samo jedna vode dalje — reče Utvara. — Ako pogriješite, zauvijek ćete lutati u krug.
Bršljan je promatrao. — Hrast je snažan, željezo nepopustljivo, ali staklo je krhko — promrmljao je. Elara se namrštila. — Ali staklo propušta svjetlost. A mi tražimo svjetlost Mjesečeva kamena. Trn ponjuši zrak. — Da, od staklenih vrata dolazi miris mjesečevih cvjetova. Bršljan se nasmiješio. — Mudro razmišljanje. Zajedno su otvorili staklena vrata, a iza njih se ukazao put obasjan srebrnim sjajem. Utvarina se magla povukla.
Elarine su oči zasuzile. Kleknula je i uzela jednu pticu u dlanove. — Ne mogu ti izliječiti krila — šapnula je, — ali mogu se brinuti za tebe. Rasparala je komadić svoje haljine i nježno zavila ptičje krilo. Trn je donio bobice i stavio ih pred ptičje kljunove. Bršljan je u listu donio vode. Zajedno su se brinuli za stvorenja s najvećom pažnjom i ljubavlju.
Dok su to činili, Mjesečev kamen počeo je sjati sve jače, a njegova se pukotina polako zatvarala. Gaj je ispunila srebrna svjetlost, potiskujući Utvarine sjene. — Ne! — vrisnula je, nestajući. — Uništili ste me!
Mjesečev je kamen zablistao, ponovno cijel, a njegova je svjetlost vratila život šumi. Cvijeće je podiglo glave, potoci su zasjali, a noćno je nebo obasjalo tisuće zvijezda. Ptičice, i dalje krhke, zacvrkutale su tiho, u zboru zahvalnosti.
Iscrpljena, ali radosna, Elara se naslonila na Bršljanov oklop. — Uspjeli smo — promrmljala je.
Bršljanove su mudre oči zasjale. — Pokazala si hrabrost, mudrost i dobrotu, Elara. Ti si ne samo prijateljica šume, već i njezina čuvarica.
Kad je svanulo, vratili su se na rub sela. Elara je pogledala svoje drugove s ljubavlju. — Hoću li vas opet vidjeti?
— Kad god te pozove mjesečina — odgovorio je Bršljan. Trn je namignuo. — I kad god ti zatreba prijatelj s bodljama.
Elara se nasmiješila, puna srca. Vratila se kući, više se nikada ne osjećajući sama, jer je znala da u njoj živi čarolija šume.
