Jednog popodneva, nakon dugotrajne, neprekidne kiše, iscrpljeni seljak je mučio svoja teška kola uskim, blatnjavim seoskim putem. Kiša je zemlju pretvorila u gusti, ljepljivi blato, a svaki korak konja duboko se usađivao u mekani tlo. Kola su škripala i cvilila pod težinom tereta—bačve žita, vreće povrća i snopovi sijena—i bez obzira koliko su se konji trudili, kotači su sve dublje tonuli u brazde koje su prethodni putnici ostavili.
Napokon, kola su potpuno stala. Jedan od kotača bio je gotovo do središta zakopan u duboku, vodom ispunjenu brazdu. Seljak je sišao, čizme mu prekrivene blatom, i stajao kraj svojih zapetih kola, brišući kišnicu s čela. Pognuto je promatrao nepomični kotač, osjećajući kako mu frustracija i bijes rastu u srcu.
“Uništen sam!” povikao je. “Zašto nesreća uvijek pronađe mene? Kad bi barem Herkul bio ovdje, mogao bi osloboditi moja kola i spasiti me od ove nevolje!”
I tako je nastavio, dozivajući heroja, vičući Herkulovo ime u vlažno, sivo popodne. Stupao je nogama, mahao rukama i ispuštao gorčinu prema praznim poljima oko sebe—ali nije niti pokušao podići jedan jedini vreću, gurnuti kola ili barem ohrabriti svoje iscrpljene konje.
Legenda kaže da je Herkul zaista i došao, lik ogromne snage i smirene autoritativnosti, iskoračivši iz magle na seoskom putu. Pogledao je seljaka i kola, pa progovorio glasom istovremeno ljubaznim i naredbodavnim:
“Zašto me dozivaš za pomoć dok stojiš skršenih ruku?” upitao je Herkul. “Misliš li da snaga bogova može zamijeniti trud tvojih vlastitih ruku? Stavi rame na kotač, čovječe. Potakni konje. Pomiči se, i tada ću ti pomoći.”
Seljak je bio iznenađen, osjećajući mješavinu srama i spoznaje. Toliko je vremena proveo u prigovaranju da je zaboravio što može učiniti sam. Polako je zavukao rukave, čvrsto zakopao noge u blato i silovito gurnuo kotač. U isto vrijeme, lagano je opomenuo konje i potaknuo ih da idu naprijed.
Na njegovo čuđenje, kola su počela kliziti naprijed. Korak po korak, kotač je izlazio iz brazde, a uskoro su se cijela kola zarekla naprijed. Blato se držalo kotača, ali više ih nije moglo zaustaviti. Herkul, zadovoljan, nestao je iz vida, ostavljajući seljaka samog da dovrši put.
Kad su kola stigla do čvrstog tla, seljakovo srce bilo je lako. Tog dana naučio je dragocjenu lekciju: snaga i hrabrost moraju ići ruku pod ruku s trudom. Pomoć drugih—ma koliko moćni bili—može doprijeti samo do onih koji su spremni pomoći sami sebi.
I tako se staro pravilo pokazalo istinitim: Samopomoć je najbolja pomoć. Nebo pomaže onima koji sami sebi pomažu.
