Jednom davno, u širokoj dolini okruženoj planinama koje su na izlasku sunca svjetlucale poput srebra, živio je skroman farmer po imenu Rowan. Nije bio bogat, niti poznat po snazi, ali je nosio postojano srce i ruke koje su voljele zemlju. Njegovi su drugovi bila dva odana stvorenja: ponosni smeđi konj po imenu Ember i tvrdoglavi, ali dobrodušni magarac Bristle.

Rowanova farma nalazila se na rubu Greenvalea, gdje je trava rasla visoko, a rijeke pjevale kroz polja pšenice. Iako mu je život bio jednostavan, nije bio bez poteškoća. Selo se često rugalo Bristleu zbog njegove sporosti i nespretnosti, dok su Embera hvalili zbog snage i brzine. Rowan ih je, međutim, volio jednako, jer je u Emberovoj gracioznosti vidio mudrost, a u Bristleovoj ustrajnosti tihu snagu.

Godinama je Greenvale napredovao. Ali jednoga kobnog ljeta, sjena se spustila s planina. Zmaj, moćan i strašan, crn poput ponoći i očiju zlatnih poput rastopljenog metala, počeo je kružiti nebom. Zvao se Duskbane i tražio je danak: stoku, žito, pa čak i dragocjene dragulje od seljana. Oni koji su se opirali gledali bi kako im polja gore, a domovi se pretvaraju u pepeo.  

Seljani su očajavali, šaptajući o zmajevoj gladi koju se nikad ne može utažiti. Neki su htjeli napustiti zemlju, dok su drugi govorili o borbi. No nijedan vitez nije se usudio stati pred Duskbanea, jer bio je stariji od sjećanja i jači od čelika. Rowan, koji nije imao mnogo, davao je što je mogao: vreće ječma, košare jabuka i mlijeko svojih krava. Zmaj je prihvaćao te darove, ali se uvijek vraćao, svaki put gladniji nego prije.

Jedne večeri, Rowan je sjedio u svojoj štali, gladeći Emberovu grivu dok je Bristle grickao sijeno. „Ne mogu ga hraniti zauvijek,“ šapnuo je Rowan. „Ubrzo neće ostati ništa. Ali što jedan farmer može protiv zmaja?“

Ember je podigao glavu, oči su mu zasjale na svjetlu lampe. „Možda više nego što misliš,“ rekao je. Rowan je skoro ispustio svjetiljku. Nikad prije njegov konj nije govorio, niti njegov magarac. Ali u tom trenutku, Bristle je također podigao uši i progovorio hrapavim glasom: „Vrijeme je, gospodaru. Predugo smo šutjeli. Zmaj nije nepobjediv, premda bi želio da vjeruješ u to.“

Rowan je gledao u nevjerici. „Možete govoriti? Zašto sada?“

„Zato što nas sada trebaš,“ rekla je Ember svečano. „Magija Greenvalea budi se kada je sama zemlja ugrožena. Mi životinje smo vezani za nju, kao i ti. Možemo te voditi tamo gdje tvoj plug ne može.“

Bristle je udario kopitom. „A tamo gdje ti ponestane hrabrosti, naša tvrdoglavost će te gurati naprijed.“

Rowanu je srce zadrhtalo. „Onda moramo nešto učiniti. Ali kakvu nadu imamo?“

„Zmaj ima slabost,“ rekla je Ember. „U planinama leži Zdenac odjeka, drevni izvor gdje se otkriva istina. Ako krenemo tamo, možda otkrijemo kako pobijediti Duskbanea.“

Tako je započela njihova nevjerojatna potraga: farmer, konj i magarac krenuli su u zoru, noseći tek malo hrane i jednu jedinu nadu. Seljani su odmahivali glavom, nazivajući to ludošću, iako su neki plakali nad Rowanovom hrabrošću.

Putovanje je bilo dugo. Prešli su livade gdje im je divlje cvijeće dodirivalo koljena i gazili rijeke hladne poput otopljenog snijega. Ember je nosio Rowana preko brzih voda, dok je Bristle nosio hranu bez prigovora, iako je često gunđao. „Zašto zmajevi uvijek traže blago? Nekoliko bačvi repe trebalo bi zadovoljiti svakoga razumnog.“

Rowan se nasmijao usprkos strahu. „Možda zmajevi ne vole repu.“

Ember je odgovorio: „Jer ne žude za hranom, nego za moći. Što se više bojimo, to su jači.“

Nakon mnogo dana stigli su do podnožja planina. Zrak je postao tanak, a staze uske i strme. Tamo su naišli na prvo iskušenje. Duboki je kanjon razdvajao zemlju, a povezivao ga je samo oronuli viseći most od užadi.

Rowan je zastao. „Izgleda preslabo. Ako pukne, past ćemo u smrt.“

„Ja ću prvi,“ rekao je Ember odlučno. Zakoračio je na most, kopita su mu bila pažljiva ali sigurna. Užad je škripala, ali je prešao. Rowan je slijedio, držeći se za užad. Kad je došao red na Bristlea, magarac se ukipio.

„Neću riskirati kožu na toj zamci smrti!“ brknuo je.

Rowan ga je blago ohrabrio. „Bristle, trebamo te. Ne mogu nositi naše zalihe bez tebe.“

Magarac je udario kopitom i zadrhtao, ali kad je pogledao u Rowanove umorne oči, uzdahnuo je i kročio na most. Na pola puta daska je pukla. Bristle se sledio, uši su mu se prilijepile. „Znao sam! Propali smo!“

„Polako!“ viknuo je Ember. Rowan je pružio ruku. „Vjeruj nam, Bristle. Korak po korak.“

Uz jecaj, Bristle se prisilio i na kraju stigao na drugu stranu. Rowan ga je zagrlio. „Bio si hrabriji nego što si znao.“ Bristle je promrmljao: „Glupi most. Glupi zmaj. Glupa sudbina.“ Ali oči su mu sjajile od ponosa.

Dalje u planinama ušli su u šumu gdje su stabla šaptala glasovima davnine. Tamo su susreli Čuvara staze, veliku sovu s perjem poput zvjezdane svjetlosti. „Zašto smetate mom putu?“ upitala je sova, nepomičnih očiju.

„Da spasimo našu zemlju od zmaja,“ odgovorio je Rowan.

Sova je raširila krila. „Onda odgovorite: što je teže, težina straha ili teret nade?“

Rowan je dugo razmišljao. Ember je rekao: „Strah brzo slama duh, dok nada ostaje, iako je teška.“

Bristle je frknuo. „Oboje je teško. Ali barem ti nada dopušta da hodaš dalje.“

Rowan je kimnuo. „Nada je teži teret, ali vrijedi je nositi.“

Sova je tiho huknula. „Dobro ste odgovorili. Prođite.“

Nastavili su dok nisu stigli do Zdenca odjeka. Sjajio je u kamenoj udolini, a vode su mu blistale srebrno. Rowan je kleknuo i pogledao u dubinu. Pojavile su se slike: Duskbane kako leti, ljuske tvrde poput željeza, vatra spaljuje zemlju. Ali ispod jednog krila, Rowan je ugledao ožiljak, mjesto gdje su ljuske bile slomljene.  

Glas je odjeknuo: „Zmajevo srce je zaštićeno, ali ga ponos zasljepljuje. Tek kad se suoči sa svojim odrazom, njegova će slabost biti otkrivena.“

Rowan je ustao. „Moramo ga dovesti ovdje, do Zdenca. Samo njegove vode mogu pokazati njegovo pravo ja.“

„Ali kako ćemo ga namamiti?“ upitala je Ember.

Bristle je brknuo: „Vjerojatno tako da budemo dovoljno dosadni.“

Rowan se namrštio. „Ne. Tako da mu pokažemo da se ne bojimo. Zmajevi se hrane strahom. Ako ga prkosimo, slijedit će nas.“

Tako su se spustili natrag prema Greenvaleu, sa znanjem Zdenca koje im je grijalo srca. Kada je Duskbane ponovno sletio na selo, krilima zaklanjajući sunce, Rowan je stao na trg, s Ember i Bristleom uz bok.  

„Dosta!“ viknuo je Rowan. „Nećemo te više hraniti!“

Seljani su dahnuli od užasa. Zmaj se nasmijao, zvuk poput groma. „Onda ću vas pojesti.“

„Dođi onda!“ viknuo je Rowan. „Ako se usuđuješ!“

Razjaren, Duskbane ih je počeo progoniti dok su Rowan i njegovi drugovi bježali prema planinama. Seljani su gledali u čudu, rastrgani između nade i očaja.

Potjera je bila strašna. Duskbaneova su krila podizala oluje u dolinama, a plamenovi su spaljivali drveće. Ember je trčao brže nego ikad, noseći Rowana, griva mu je lepršala na vjetru. Bristle je zaostajao, ali mu odlučnost nikada nije oslabila. „Neću dopustiti da me neki umišljeni konj nadmaši!“ hroptao je, galopirajući svom svojom tvrdoglavošću.

Na kraju su stigli do Zdenca odjeka. Zmaj je sletio, vatra mu je kapala iz ralja. „Ne možete mi pobjeći,“ riknuo je.

Rowan se uspravio. „Pogledaj, Duskbane! Pogledaj u Zdenac ako se usuđuješ!“

Zmaj se podsmjehnuo, ali nije mogao odoljeti svom ponosu. Nagnuo se nad vodu, očekujući da će vidjeti svoj moćni odraz. Umjesto toga, ugledao je svoj ožiljak, slomljenu ljusku i tamu u srcu. Zdenac je to uvećao, pokazujući mu ne moć, nego strah—njegov strah od slabosti, od gubitka kontrole.  

„Ne!“ riknuo je Duskbane. „Ja sam nepobjediv!“ Pokušao je udariti, ali magija Zdenca ga je obavila, vukući njegov odraz dublje dok nije bio progutan. U posljednjem kriku, zmaj se srušio, njegovo se tijelo pretvorilo u kamen. Planine su zadrhtale, a zatim utihnule.

Rowan, Ember i Bristle stajali su u tišini, zadihani. Zdenac je ponovno zasjao, zapečativši zmajevu bit. Sjena nad Greenvalom nestala je.

Kad su se vratili u selo, narod je klicao. Rowan je slavljen kao junak, ali je odmahnuo glavom. „Nisam bio sam. Bez Emberine hrabrosti i Bristleove tvrdoglave snage, propao bih.“

Seljani, koji su se prije rugali Bristleu, sada su ga hvalili i nudili mu jabuke. Magarac je pokušao izgledati nezainteresirano, ali su mu uši veselo podrhtavale. Ember je stajao ponosno, griva mu je blistala, skroman u dostojanstvu.

Od toga dana Greenvale je ponovno procvao. Polja su postala zlatna, rijeke su svjetlucale, a narod je živio bez straha. Rowanova farma je napredovala, a on je rado dijelio svoje plodove. Ember i Bristle ostali su mu najbliži drugovi, njihov glas tajna za većinu, ali uvijek utjeha njemu.

Što se tiče Duskbanea, njegovo kameno tijelo ostalo je kraj Zdenca odjeka, podsjetnik da i najjači mogu pasti zbog vlastitog ponosa. Putnici su šaptali priču o farmeru, konju, magarcu i zmaju, a ona se širila daleko preko planina.

A Rowan, i dalje u srcu skroman farmer, znao je da su ga hrabrost, mudrost i prijateljstvo učinili većim nego što je ikada mogao sanjati.

Ipak, priča tu nije završila. Jer legende imaju običaj rasti, a ponekad se čak i kamen ponovno može pokrenuti. Ali to je već neka druga priča.

Farmer, konj, magarac i zmaj kreću na opasno putovanje hrabrosti i prijateljstva.