U širokoj, sunčanoj šumi, gdje je tlo uvijek mirisalo na borove iglice, a staze se protezale poput zlatnih traka kroz visoku travu, živio je Zec — najbrži trkač u cijeloj šumi.

{{692043cda499a0b0d6d39918_1763723409996.jpg}}

Zec se volio hvaliti svojom brzinom; ne iz zlobe, nego jednostavno zato što su ga svi svakodnevno podsjećali koliko je nepobjediv.

Jednog vedrog jutra, dok je uređivao svoje duge uši pokraj potoka i nervozno skakutao, ugledao je Kornjaču kako polako prelazi drveni most. Creak—creak, creak—creak, svaka daska pod njezinim oklopom tiho je zaškripala.

„Oh, molim te!“ prasnuo je Zec u smijeh. „Još uvijek na mostu? Ovim tempom možda stigneš na drugu stranu do zalaska sunca!“

Kornjača, naviknuta na njegove zadirkivanja, mirno je uvukla glavu u oklop na trenutak, a zatim ga pogledala.

„Znaš, Zeče,“ rekla je tiho, ali čvrsto, „možda ne jurim kao vjetar, ali uvijek dođem tamo kamo krenem. Sporo ne znači beznadno.“

Zec se toliko glasno nasmijao da su tri vrapca uplašeno odletjela s grane.

„Ako si tako sigurna,“ nastavila je Kornjača, „zašto to ne razriješimo? Utrkujmo se. Pa ćemo vidjeti čije su riječi istinite.“

Zec se toliko smijao da nije mogao doći do daha.

„Utrka? S TOBOM? Pa dobro! Bit će barem zabavno.“

Vijest o neobičnom izazovu proširila se šumom, i uskoro su se mnoga životinje okupile kako bi gledale. Sudac je bio stari, lukavi Lisac, poznat po tome da nikome ne daje povlastice, ali uvijek uživa u dobroj utrci.

Lisac je označio dugu stazu preko livade, kroz sjenoviti dio šume i sve do visokog kamenog obilježja na vrhu brda.

{{692043cda499a0b0d6d39918_1763723413104.jpg}}

„Jeste li spremni?“ upitao je, pogledavajući između nestrpljivog Zeca i mirne, postojane Kornjače.

„Krenite!“

Zec je odjurio poput strijele, ostavljajući iza sebe samo oblak prašine. Kornjača je započela svoj put polako, smisleno, gurajući naprijed s beskrajnom strpljivošću.

Ubrzo je Zec bio toliko daleko da je više nije mogao ni vidjeti.

„Ova utrka je već dobivena,“ rekao je umišljeno. „Mogao bih unatrag prošetati do cilja i svejedno je pobijediti.“

Kako je Zečja najveća ljubav bila trčanje i spavanje, odlučio je malo prileći pod vrbom pokraj staze. Hlad pružao je ugodu, trava je bila mekana. „Samo nekoliko minuta…“ promrmljao je i odmah zaspao.

U međuvremenu, Kornjača je nastavila svoj stalan hod. Ignorirala je vrućinu, dugu udaljenost i činjenicu da nitko nije očekivao njezinu pobjedu. Sve na što se usredotočila bilo je kretanje naprijed, korak po korak.

Kad je stigla do vrbe, vidjela je Zeca kako čvrsto spava, s opuštenim ušima, potpuno nesvjestan njezina prolaska. Kornjača nije rekla ništa. Samo je prošla kraj njega i uputila se prema brdu.

Kad je sunce počelo tonuti, već je bila blizu vrha.

Zec se konačno protegnuo, zijevnuo i probudio.

„Ah, kakav osvježavajući san!“ rekao je poskakujući na noge. „Sada da završimo ovu 'utrku'.“

No kad je pogledao prema vrhu brda, osmijeh mu je istog trena nestao.

Tamo je stajala Kornjača — tek nekoliko koraka od cilja.

{{692043cda499a0b0d6d39918_1763723415290.jpg}}

Zec je jurnuo, brže nego ikad prije. Preletio je livadu, preskočio srušene grane i gotovo poletio uz brdo, ali bilo je prekasno.

Prije nego što je stigao i do polovice, Lisac je podigao šapu i proglasio:

„Pobjednica — Kornjača!“

Šuma je na trenutak utihnula… a onda eruptirala u navijanju i čuđenju. Kornjača se samo blago nasmiješila — skromna, ali ponosna.

Zec je stigao zadihan i zbunjen.

„Ne razumijem… kako?“

Kornjača mu se nježno približila.

„Brzina je korisna,“ rekla je, „ali dosljednost i odlučnost ponekad pobjeđuju ono što izgleda nepobjedivo.“

Zec je kimnuo, shvativši po prvi put koliko je bio u krivu.

„Pobijedila si pošteno,“ priznao je. „Nikada te više neću podcjenjivati.“

„A ja,“ rekla je Kornjača, „uvijek ću vjerovati u vlastite snage.“

I tako je Zec naučio da nije dovoljno biti najbrži — treba biti i pouzdan, skroman i uporan. A Kornjača je postala simbol upornosti, ne samo u šumi nego svuda gdje se pričala ova priča.

Samouvjereni šumski trkač izaziva sporu, ali odlučnu putnicu na utrku kroz šumu. Ono što slijedi pretvara se u neočekivanu pouku o upornosti, stavu i pravoj snazi.