Bilo jednom jedno staro spremište na rubu mirnog sela, u kojem je živjela velika kolonija miševa. Stanovali su u pukotinama drvenih greda i ispod sijena, gdje su spremali mrvice, žito i sve što su mogli pronaći u kući seljaka.

Ali njihov život bio je ispunjen strahom. Jer u sjenama vreba njihov neprijatelj – Mačka. Njezine oči sjajile su poput dvije kapljice žute vatre, a šape su joj bile tako tihe da bi se mogla približiti bez ijednog zvuka. Svaki dan, miš ili dva nestajala su bez traga, a ostali su drhtali u svojim jazbinama, bojeći se i udaha zraka.

{{68cd42cf4bd48e83c5965d85_1758725863651.jpg}}

Napokon, najstariji i najmudriji miševi odlučili su da se nešto mora poduzeti. Jedne mjesečine noći, dok je Mačka spavala kraj ognjišta, miševi su se okupili na velikom vijeću ispod poda spremišta.

Predlagalo se mnogo stvari: kopanje tunela daleko od Mačke, postavljanje zamki, prašenje brašnom da se vide njezini tragovi. No nijedna ideja nije izgledala dovoljno dobra.

Tada je jedan mladi miš, pun hrabrosti i svježih ideja, ustao i rekao:
—Imam plan! Vrlo je jednostavan: stavimo zvono oko vrata Mačke. Kad ga začujemo, znat ćemo da se opasnost približava i moći ćemo pobjeći na vrijeme!

Svi miševi uskliknuli su od radosti.
—Genijalno! Napokon ćemo živjeti bez straha!

No tada se polako uspravio stari sivi miš s poderanim uhom i mudrim pogledom.
—Dragi prijatelji —rekao je smireno— plan je dobar, ali recite mi… tko će staviti zvono na Mačku?

Zavladao je muk. Nitko nije odgovorio. Svi su znali da bi se onaj koji se približi Mački mogao oprostiti od života.

Stari miš kimnuo je glavom.
—Lako je govoriti o hrabrosti, ali pokazati je, to je drugo.

Miševi su i dalje živjeli u strahu od Mačke — ali su postali i malo mudriji.

U tihoj seoskoj štaglji živjela je kolonija miševa u stalnom strahu od lukave mačke koja je vrebala u sjenama. Kada su se miševi okupili kako bi smislili plan za svoju sigurnost, shvatili su da pametne ideje nisu uvijek jednostavne za provedbu.