Jednog sunčanog dana kasne jeseni, kad su zlatno lišće i hladan vjetar već nagovještavali dolazak zime, obitelj marljivih Mrava žurila je ispred svoje kućice pod starim hrastom. Na suncu su sušili zrna i sjemenke koje su brižno skupljali tijekom cijelog ljeta. Svaki mrav znao je svoj zadatak: jedan je okretao zrna, drugi ih slagao, a treći pazio da se nijedno ne izgubi u travi.

Dok su oni radili, iz daljine se čuo tih, umoran zvuk violine. Ton je bio nježan i tužan, kao da sam vjetar svira pjesmu izgubljenih dana. Ubrzo se pojavio Skakavac — mršav, iscrpljen, s istrošenom violinom pod rukom. Njegove su se zelene noge tresle od hladnoće, a oči su mu bile pune molbe.

„Dragi prijatelji,“ započne Skakavac tihim glasom, „molim vas, dajte mi malo hrane. Nisam ništa pojeo danima. Zima je došla brže nego što sam mislio…“

{{68cd4e064bd48e83c5965e21_1758733520908.jpg}}

Mravi su ga pogledali u čudu. Najstariji među njima, poznat po svojoj mudrosti, podigao je obrvu i rekao:
„Zar nisi skupio ništa za zimu? Što si radio dok smo mi cijelo ljeto radili od jutra do mraka, noseći svako zrno u skladište?“

Skakavac spusti pogled, posramljen.
„Ah, nisam imao vremena,“ priznao je tiho. „Sunce je grijalo, trava je šuštala, i pjesma je jednostavno izlazila iz mene! Svirao sam i pjevao, i svi su uživali. Nisam mogao misliti na hladnoću kad je život bio tako lijep.“

„Pjevao si?“ ponovi jedan mladi Mrav u nevjerici. „Dok smo mi radili?“

„Da,“ odgovori Skakavac. „Svijet je bio tako divan! Nisam ni slutio koliko se brzo sve može promijeniti.“

Najstariji Mrav uzdahne.
„Lijepo je pjevati,“ reče, „ali sve ima svoje vrijeme. Kad je ljeto, treba raditi. Kad dođe zima, uživa se u plodovima truda. Ti si proveo ljeto pjevajući, a sada želiš plodove našeg rada.“

Skakavac još jednom pokuša.
„Znam da sam pogriješio... Ako mi pomognete samo ovaj put, obećavam da ću sljedećeg ljeta raditi s vama. Navečer ću vam svirati da vam rad bude lakši.“

Ali Mravi su već skupljali svoje zalihe i nosili ih u skladište.
„Žao nam je,“ reče najstariji. „Ovu lekciju moraš naučiti sam. Zima nikoga ne čeka, Skakavče. Ako si ljeti svirao — sada pleši.“

Mravi mu okrenuše leđa i nastaviše s poslom, dok je Skakavac ostao sam, gledajući kako sunce nestaje iza brijega. Njegova je violina tiho zadrhtala na vjetru, ali ovaj put melodija više nije bila vesela — bila je to pjesma kajanja.

Kad je pao prvi snijeg, Skakavac je pronašao zaklon pod suhim lišćem i shvatio da čak i pjesma ima svoje vrijeme — ali bez rada i pripreme ni najljepša melodija ne može ugrijati hladne noći.

Marljiva obitelj Mrava priprema se za nadolazeću zimu, pažljivo skladišteći hranu koju su prikupili tijekom ljeta. Jednog hladnog dana pojavljuje se iscrpljeni Skakavac tražeći pomoć nakon što je ljeto proveo pjevajući i svirajući glazbu umjesto da se pripremi za hladnoću.