U mirnoj dolini, gdje su se zlatna polja stapala sa šaptavom šumom, živjela su tri posve različita stvora koja se rijetko susretahu. Lisac po imenu Fenn bio je lukav i brz, njegov jantarni krzneni plašt sjajio je poput vatre među stablima. Patka Delia živjela je kraj ribnjaka, perja bijelog poput snijega, a glasa veselog poput jutarnjeg zvona. A kraj livade stajala je farma gdje je pas Bristle, snažan i odan, bdio nad imanjem, blag i čvrst, očiju punih postojane svjetlosti.

Fenn, Delia i Bristle u početku nisu bili prijatelji. Fenn je često sanjao kako krade jaja iz ribnjaka, Delia se bojala oštrih zuba skrivenih u sjenama, a Bristle, zakleti čuvar farme, gledao je na lisice samo kao na nevolju. Ipak, sudbina je, kao i toliko puta prije, imala druge planove.

Jednog kasnog popodneva, dok je nebo gorjelo narančasto, a zrak mirisao na zrele jabuke, Delia je odšetala predaleko od svoga ribnjaka. Našla se u visokoj travi na rubu šume, gdje su se sjene protezale duge i tanke. Iznenadni šum preplašio ju je. Iz grmlja je skočila lisica—ne Fenn, već skitnica, očiju okrutnih i rebara istaknutih od gladi. Skočila je, zubi zveckajući.

Delia je u strahu mahala krilima i gakala, no prije nego što joj je mogla nauditi, pojavio se Fenn. Stao je između njih, nisko režeći na uljeza. „Ovaj ribnjak nije tvoja lovina!“ zareža Fenn. Skitnica je frknula, ali vidjevši Fennov stav, povukla se u tamu. Delia, drhtava, gledala je u svojega neočekivanog spasitelja.

„Zašto si mi pomogao?“ upitala je, glasom koji je drhtao.

Fenn mahnu repom. „Jer nisu sve lisice lopovi. Osim toga, ova šuma je moja da je čuvam. Ono što se ovdje zbiva, meni je važno.“

Prije nego što je Delia uspjela odgovoriti, kroz travu je dotrčao Bristle, jer je čuo njezin krik. Zaustavio se kad je ugledao lisca pored nje. „Odmakni se od patke!“ zalajao je.

Delia zamahnu krilima. „Čekaj, Bristle! On me spasio od druge lisice. Ne želi mi nauditi.“

Bristleove su se uši spustile, sumnja ga je još držala. „Lisac koji spašava patku? Čudna priča.“

„Ali istinita,“ tiho reče Delia. „Možda nismo uvijek ono što izgledamo.“

Od toga dana troje su počeli gledati drugačijim očima. Fenn je povremeno motrio na Delijin ribnjak iz sjene, držeći skitnice podalje. Bristle je, iako oprezan, počeo šetati uz Deliju kad bi odlazila do livade. I polako, lisac, patka i pas počeli su razgovarati—ne prijetnjama ni strahom, već znatiželjom.

Jednog jutra, dok je mraz blistao na travi, otkrili su svoju prvu pravu kušnju. Potok koji je hranio Delijin ribnjak presušio je, ostavivši ispucalu zemlju tamo gdje je voda trebala teći. Bez njega, ribnjak bi se smanjio, a Delia i njezini stradali.

„Moramo otkriti zašto je voda nestala,“ odlučno reče Delia.

„Možda šuma krije odgovor,“ odvrati Fenn, njuške podrhtavajuće.

Bristle jednom mahnu repom. „Onda ćemo ići zajedno. Nitko od nas ne bi trebao sam suočiti se s nepoznatim.“

Krenuli su, šapa, krilo i šapa, prateći suho korito potoka duboko u šumu. Šuma je postajala sve mračnija, stabla su se naginjala kao da šapuću tajne. Na kraju su stigli do mjesta gdje se kamenje srušilo s litica i zaustavilo tok vode. Sloj je bio previsok za Deliju, pretežak za Fenna, a previše zapetljan za Bristlea.

„Ne možemo ga pomaknuti,“ prizna Fenn. „Ne sami.“

„Onda učinimo svatko što možemo,“ reče Delia. „Ako spojimo svoje darove, možda uspijemo.“

I pokušali su. Delia je lepršala iznad kamenja, kljucajući i izvlačeći manje stijene dok se nisu pojavile pukotine. Fenn se uvlačio kroz raspukline, gurajući sitno kamenje svojim okretnim šapama. Bristle je kopao u dnu, vukući veće stijene svojom snagom. Malo po malo, zid se rušio.

Na kraju, uz snažan trzaj Bristlea i posljednji Fennov gurnutak, posljednji je kamen pao. Voda je nahrupila, potekla niz korito i ponovno ispunila Delijin ribnjak. Trojac je povikao od veselja, njihovi se glasovi stopili sa žuborom potoka.

Od toga trenutka više nisu bili stranci povezani slučajem, već prijatelji povezani izborom.

Godišnja doba su se mjenjala, a oni su mnogo puta zajedno prolazili kroz kušnje. Tjerali su sove koje bi kružile preblizu ribnjaku. Izdržali su oluje koje su divljale preko livade, štiteći se dok se nebo nije razvedrilo. Nadmudrili su čak i pohlepnog farmerovog mačka, koji se šuljao tihih šapa i gladnih očiju. Svaka im je kušnja donijela novu spoznaju: da se lukavost može koristiti za zaštitu, da se odanost može pružiti izvan farme i da povjerenje može procvjetati ondje gdje je nekoć bio samo strah.

Ali njihova najveća kušnja stigla je jednog proljetnog predvečerja, kad je dolinu zahvatio požar. Munja je rasjekla nebo i udarila u suhi hrast na rubu šume. Plamen se brzo širio, skačući s drveta na drvo, prijeteći livadi, farmi i ribnjaku. Životinje su bježale u panici, a i ljudi su žurili spašavati svoje domove.

Delia je gakala od straha, jer se dim već širio prema njezinu ribnjaku. „Ako vatra dođe do vode, sve će nas žive skuhati!“

„Ne možemo bježati,“ zalaja Bristle. „Moramo se boriti!“

„Ali kako?“ upita Fenn, očiju širom otvorenih od sjaja što je obasjavao obzor.

Bristleov pogled pao je na ljude, koji su punili kante na bunaru i dodavali ih iz ruke u ruku da gase plamen. „Učinit ćemo isto—ali na naš način.“

I prionuli su. Delia je letjela do ribnjaka, zahvatila vodu u kljun i ispuštala je na goruću travu. Fenn je jurio brz poput munje, povlačeći zapaljene grančice prije nego što se vatra proširila. Bristle je svojim snažnim šapama kopao jarke, praveći prepreke da uspori plamen. Vidjevši njihovu hrabrost i ostale životinje pridružile su se—zečevi, ptice, pa čak i oprezni mačak s farme. Zajedno, stvorenja i ljudi borili su se s plamenom sve dok napokon nije stigla kiša, meka i postojana, koja je ugasila posljednje žeravice.

Kad je oluja prošla i dolina ostala vlažna ali sigurna, troje prijatelja sjelo je zajedno, umorni ali živi. Delia se naslonila na Bristlea, perja opaljena ali srca hrabra. Fenn je obavio rep oko njih, njegove lukave oči sada blage i ponosne.

„Spasili smo dolinu,“ šapnula je Delia.

„Ne,“ reče Bristle, „spasili smo jedni druge.“

Fenn kimnu. „I možda je to prava snaga—lisac, patka i pas, ne neprijatelji, već prijatelji.“

Od toga dana, nitko u dolini nije sumnjao u njihovu povezanost. Djeca su šaptala priče o troje drugova koji su zajedno nadvladali vatru, glad i strah. I kad god bi sunce zašlo nad zlatna polja, moglo se vidjeti lisca, patku i psa kako hodaju rame uz rame, živi dokaz da i najneočekivanija prijateljstva mogu promijeniti sudbinu svijeta.

Lisica, patka i pas otkrivaju prijateljstvo dok prolaze kroz kušnje u šumskoj pustolovini.