Bila jednom jedna gusta i sjenovita šuma u kojoj je živio gavran. Njegovo perje bilo je crno kao ponoć, sjajno i oštro na suncu, a oči su mu zračile oštroumnošću. No unatoč mnogim talentima i domišljatosti, gavran je bio pun zavisti. Jer nedaleko od njegova šumskog doma, na širokom i blistavom jezeru, živio je labud čije je perje bilo bijelo i čisto kao prvi snijeg zime. Kretala se s takvom gracioznošću, klizila po vodi s elegancijom, da su sva stvorenja koja su je vidjela stajala u divljenju.
Gavran ju je promatrao dan za danom, a što ju je više gledao, to je više želio biti poput nje. „Kad bi barem moje pero bilo bijelo,“ mislio je, „tada bih bio cijenjen i voljen kao ona.“ Uvjerio je sebe da nije njegova priroda, nego životni stil ono što ga čini crnim. „Možda“, razmišljao je, „ako budem plivao u vodi kao ona, ronio među biljkama i jeo ono što ona jede, i ja ću postati bijel.“
Tako je gavran napustio svoj dom među drvećem i livadama. Letio je prema jezeru u zoru, krilima pomičući maglu koja se nadvila nad vodom. Uranjao je u hladne dubine, prao perje iznova i iznova, trljajući ga o trske i lopoče. Jeo je sluzave vodene biljke, korijenje i korov koji je rastao ispod površine, misleći da će ga ta prehrana preobraziti.
Dani su se pretvorili u tjedne. Labudica, promatrajući ga iz daljine, tiho je odmahnula glavom u suosjećanju. „Nije važno što radi“, mislila je, „Gavran ne može postati labud.“ Ali gavran, previše ponosan i zaslijepljen željom, ignorirao je njezino tiho upozorenje.
Iako je trljao i trljao, njegovo je perje ostalo crno kao noćno nebo. Vodene biljke, strane i gorke za njega, činile su ga slabim. Njegove oštre oči postale su mutne, a nekada snažna krila teška. Pojeo je tako malo onoga što ga je hranilo da mu je tijelo izblijedjelo. Ipak, odbio je vratiti se u šumu, vjerujući da samo kroz upornost može postići bijelinu za kojom čezne.
Napokon, tanak i slab, gavran je ležao na rubu jezera, iscrpljen od napora. Sunce se ogledalo na bijelom perju labudice dok je klizila u blizini, živi podsjetnik na ljepotu koju je tražio, ali je nikada nije mogao posjedovati. Gavran je zatvorio oči i u tom tihom trenutku shvatio prekasno da je pokušavao postati netko tko nikada nije trebao biti.
I tako je gavran preminuo, ostavljajući za sobom lekciju šaptanu među drvećem i trskom: budi ponosan na ono što jesi, jer zavist i oponašanje vode samo u tugu.
