Jedan je čovjek imao magarca koji je godinama vjerno nosio vreće s brašnom do mlina, ali s vremenom je oslabio i više nije mogao raditi kao prije. Gospodar je tada počeo razmišljati kako bi ga se mogao riješiti. No magarac je naslutio da mu se sprema nešto loše i odlučio pobjeći. Krenuo je putem prema Bremenu.
»Tamo«, mislio je, »mogao bih postati gradski svirač.«
Dok je tako putovao, naišao je na psa koji je ležao kraj puta i teško disao, kao da je trčao do iznemoglosti.
»Što ti je, stari druže, zašto tako dahćeš?« upita ga magarac.
»Ah«, reče pas, »ostarijeh, postajem slab i više ne mogu ići u lov. Moj me gospodar htio ubiti, pa sam pobjegao. Ali sada ne znam kako ću preživjeti.«
»Znaš što«, reče magarac, »ja idem u Bremen da postanem gradski svirač. Pođi sa mnom, i ti možeš biti glazbenik. Ja ću svirati lutnju, a ti bubanj.«
Pas se s tim složi, i oni zajedno krenuše dalje.
Nedugo zatim naiđu na mačku koja je sjedila uz cestu, zamišljena i tužna kao tri kišna dana.
»Što ti je, stara brkato lice, što si tako žalosna?« upita je magarac.
»Kako da budem vesela kad mi prijeti smrt?« odgovori mačka.
»Ostarjela sam, zubi su mi tupi, i više ne volim trčati za miševima. Moja me gospodarica htjela utopiti, pa sam pobjegla. Ali kamo sada?«
»Pođi s nama u Bremen. Ti si noćna glazbenica, možeš i ti biti gradski svirač«, reče magarac.
Mački se ta ideja svidjela i pođe s njima.
Uskoro naiđu na seosko dvorište gdje pijetao sjedi na vratima i viče iz sveg glasa.
»Što to vičeš tako da paraš nebo?« upita ga magarac.
»Najavio sam lijepo vrijeme«, reče pijetao, »jer je danas dan kada Djevica Marija pere male košuljice Djeteta Isusa i želi ih osušiti. Ali domaćica je rekla kuharici da želi da me sutra skuha za juhu, pa će mi večeras odrubiti glavu. Zato još pjevam dok mogu.«
»Ah, crveni krijesto«, reče magarac, »bolje pođi s nama. Idemo u Bremen; svugdje je bolje nego u loncu. Imaš dobar glas, i zajedno ćemo stvarno lijepo zvučati.«
Pijetao pristane i tako njih četvero nastave put.
No do Bremena nisu mogli stići u jednom danu, pa su navečer stigli u šumu gdje su odlučili prenoćiti. Magarac i pas legli su pod veliko drvo, mačka i pijetao smjestili su se u krošnji, a pijetao se popeo na samu vrh grane jer se tamo osjećao najsigurnije.
Prije nego što je zaspao, pogledao je oko sebe i u daljini vidio svjetlo. Pozvao je prijatelje i rekao da sigurno u blizini ima kuće, jer vidi plamen.
»Ako je tako«, reče magarac, »ustajmo i krenimo tamo, ovo naše sklonište nije baš udobno.«
Pas se također ponadao da će možda tamo naći i koju kost s mesom.
Krenu oni prema svjetlu, koje je postajalo sve jače, dok napokon nisu stigli do jedne dobro osvijetljene razbojničke kuće. Magarac, budući da je bio najviši, priđe prozoru i pogleda unutra.
»Što vidiš, stari sivi?« upita pijetao.
»Vidim stol pun hrane i pića, a oko njega sjede razbojnici i goste se«, reče magarac.
»E, to bi nama dobro došlo«, reče pijetao.
»Tako je«, reče magarac, »ah, kad bismo samo mogli unutra!«
Životinje su se dogovorile kako da ih otjeraju. Magarac je trebao stati ispod prozora, pas skočiti na njegova leđa, mačka na psa, a pijetao se popeo na mačku.
Kad su bili spremni, na znak su počeli svoju glazbu:
magarac je zanjakao, pas zalajao, mačka zamjaukala, a pijetao zapjevao – pa su svi zajedno skočili kroz prozor u sobu i razbili staklo u tisuću komadića!
Od te buke razbojnici su se silno preplašili. Mislili su da su im duhovi upali u kuću, pa pobjegoše glavom bez obzira u šumu.
Četiri prijatelja odmah sjedoše za stol i jeli su i pili kao da nisu vidjeli hranu mjesec dana.
Kad su se najeli, ugasili su svjetlo i potražili mjesta za spavanje:
magarac je legao na sijeno u dvorištu, pas iza vrata, mačka kraj ognjišta na toplom pepelu, a pijetao se popeo na gredu iznad vrata.
Uskoro su svi zaspali.
Oko ponoći razbojnici su vidjeli da je kuća opet mračna i tiha.
Vođa reče: »Ne bismo se smjeli bojati, netko mora ići pogledati.«
Jedan od njih otišao je i tiho ušao u kuću.
Kad je stigao u kuhinju da zapali svijeću, vidio je sjaj u uglu i pomislio da su to žeravice, pa približi šibicu – ali to su bile oči mačke!
Ona mu skoči na lice, ogrebe ga i zaprlja mu nos! Sav u strahu potrča prema vratima, ali ga pas ugrize za nogu. Kad je protrčao dvorištem, magarac ga udari stražnjom nogom, a pijetao odozgo vikne: »Kukuriku!«
Razbojnik se u panici vratio svome vođi i rekao:
»U kući sjedi strašna vještica koja mi je ogrebala lice; kod vrata stoji čovjek s nožem i probio mi je nogu; u dvorištu leži crni div koji me udario toljagom; a na krovu sjedi sudac koji je vikao: ‘Dovedite mi tog lopova!’«
Nakon toga se razbojnici više nikada nisu vratili u kuću.
A bremenski gradski svirači bili su toliko zadovoljni svojim novim domom da su tamo ostali zauvijek.
I tko god je posljednji pričao ovu priču – još mu se usta smiju.
