Nekada davno, u zemlji gdje su planine dodirivale oblake, a rijeke sjale poput srebrnih niti, postojalo je kraljevstvo zvano Aveloria. Aveloriom je vladao kralj Cedric, pravedan i mudar monarh kojeg je narod neizmjerno volio. Nije bio čovjek beskrajnih bogatstava niti nepobjedivih vojski, već pravednosti i dobrote, upravo to je činilo njegovo kraljevstvo snažnim.

No, svako kraljevstvo ima svoje sjene, a sjena Avelorie ležala je iza Crnogrmove šume, gdje su šapati govorili o Mračnoj Kraljici po imenu Morwenna. Njezin dvorac, sazidan od opsidijana, nadvijao se nad liticama poput ožiljka. Morwenna je nekoć bila plemkinja na dvoru, ali je njezino srce otrovala zavist. Proučavala je zabranjenu magiju, iskrivljujući svoju ljepotu i um dok joj jedino moć nije postala važna. Uz nju je, vezana paktom i zlobom, živjela vještica Seraphine—žena strašne lukavosti koja je proklinjala lakoćom s kojom su drugi tkali niti.

Zajedno su tražile vlast nad Aveloriom. I premda je kralj Cedric bio snažne volje, bio je ipak smrtnik, a one su bile strpljive.

U srcu kraljeva dvora služio je Sir Alaric, vitez nepokolebljive odanosti. Nije bio ni najjači s mačem niti najbrži na konju, ali njegova hrabrost nikada nije posustajala. Alaric je zakleo svoj život kralju još kao dječak, a u Cedricu nije vidio samo vladara, već i čovjeka koji ga je odgojio kada je rat napravio siroče od njega.

Priča počinje jedne zimske večeri, kada je mraz prekrio zemlju. Glasnik je utrčao u veliku dvoranu, zadihan, plašt mu je bio razderan od trnja. „Veličanstvo“, povikao je, „rijeke prerano lede, usjevi venu u zemlji, a sjene se šire gdje svjetlost ne smije slijediti. To je djelo Mračne Kraljice!“

Dvor je utihnuo. Kralj Cedric ustade, a kruna mu zasja u svjetlu baklji. „Ako Morwenna donosi propast mome narodu, moramo joj se usprotiviti. No, ne možemo ratovati protiv sjena. Moramo biti i mudri, ne samo snažni.“

Sir Alaric istupi naprijed, rukom na dršku svoga mača. „Moj kralju, pustite mene. Suočit ću se s Morwennom i Seraphine, ne s vojskama, već sa svojom zakletvom. Ako padnem, padam sam—ali ako uspijem, kraljevstvo je spašeno.“

Cedricove oči omekšaše, rastrgane između dužnosti i naklonosti. „Alarice, ti si mi poput sina. Poslati te znači riskirati i moje srce i moje kraljevstvo. No, znam da govoriš istinu. Dobro. Pođi, ali zapamti—hrabrost je više od čelika.“

Tako je Alaric krenuo, naoružan mačem od kaljenog srebra, štitom s grbom Avelorie i srcem spremnim za tamu. Narod je ispunio ulice, blagoslivljajući ga cvijećem i molitvama, jer premda je išao sam, njihove nade jahale su s njim.

Put do Crnogrmove šume bio je poguban. Snježne oluje zavijale su preko ravnica, vukovi su vrebali po brežuljcima, a čudni šaptovi ispunjavali zrak. Ipak, Alaric je nastavio. Prešao je zaleđene rijeke, penjao se po nazubljenim liticama i podnosio noći kada su se i same zvijezde činile skrivene od straha.

Napokon je stigao do ruba Crnogrmove šume. Drveće je stajalo poput pocrnjelih kopalja, grane im isprepletene kao da žele zarobiti uljeze. Kad je zakoračio pod njihov svod, svjetlost je izblijedjela, a zrak otežao mirisom raspadanja. Ondje su sjene djelovale živo, uvijajući se i pomičući s gladi.

Iz tmine se pojavila vještica Seraphine. Plašt joj je svjetlucao čudnim uzorcima, oči su joj žarile poput žeravica, a glas se uvukao u Alaricove misli. „Hrabri viteže“, prosiktala je, „hodaš prema svom grobu. Kraljica te čeka, ali ja mogu sada okončati tvoju patnju. Spusti svoj mač i istkat ću ti snove slađe od ijednog života.“

Alaric stegne svoju oštricu. „Moji snovi su mir moga kralja i radost moga naroda. Takve stvari ne možeš tkati, jer ih ne poznaješ.“

Seraphinin osmijeh se slomi, otkrivajući zube oštre poput igala. Podigla je ruke, a iz njezinih prstiju poletješe niti crnog ognja. Omotaše se oko Alaricovih ruku, teške poput okova. Koljena mu pokleknuše a snaga ga izdavaše.

Ipak, sjetio se Cedricovih riječi: hrabrost je više od čelika. Uz urlik zabode svoj štit u tlo, raspršujući iskre u tami. „Neću pokleknuti!“ Njegov prkos gorio je snažnije od njezine kletve, i niti se raspadoše, pucajući poput lomljive pređe.

Seraphine vrisnu i povuče se u sjene. „Onda se suoči s kraljicom, budalo! Ona će slomiti ono što ja nisam mogla!“

Alaric nastavi, teturajući, dok se drveće ne razmaknu i otkri dvorac Mračne Kraljice. Nadvio se nad olujnim nebom, kule mu bijahu poput nazubljenih zuba, a vrata od željeza i kostiju. U dvorištu se pojavi Morwenna, odjevena u crnu svilu, s krunom od trnja koja je blistala.

„Sir Alarice“, prela je, glas joj bijaše i lijep i otrovan. „Dakle, kralj šalje svoga odanog psa da donese što? Njegovu propast? Ili njegovo spasenje?“

Alaric podiže bradu. „Ne dolazim ni kao pas ni kao pijun, već kao glas Avelorie. Oslobodi zemlju svoga stiska ili se suoči sa mnom.“

Morwenna se nasmija, hladna poput lomljenja stakla. „Smjele riječi za jednog čovjeka. Zar ne vidiš? Mraz, glad, strah—moji su. Mogla bih ih okončati jednim šaptom. Ili bih mogla utopiti tvoje kraljevstvo u beskrajnoj noći.“ Spustila se niz stepenice, oči su joj blistale okrutnim sjajem. „Zašto da te uništim, kada te mogu preoblikovati? Poklekni, Alarice, i darovat ću ti moć veću od kraljeva.“

Alaricovo srce zadrhta. Vidio je vizije—sebe na prijestolju, svoj narod siguran, zemlju bez gladi. No, sjetio se kraljeva lica, topline Cedricove ruke na svome ramenu, smijeha djece na seoskom trgu. Moć bez ljubavi bila je praznina. Podigao je mač.

„Pokleknut ću jedino pred onim što je pravedno.“

Morwennin osmijeh nestade. Sjene se uzdigoše oko nje poput olujnih oblaka. Podigla je ruke, a iz zemlje su izbile pocrnjele korijenčine, uvijajući se poput zmija. Udarale su o Alaricov štit, trgale mu oklop. Borio se svom snagom, sijekući korijenje, izmičući se pred mlazevima mračne vatre. Svaki udarac ga je iscrpljivao, ali mu je duh gorio snažnije.

Bitka je trajala cijelu noć. Napokon, kad su Alaricove snage klonule, Morwenna prizva svoju posljednju moć—koplje od čiste sjene. Bacila ga je prema njemu s krikom bijesa. U tom trenutku Alaric podiže štit, ne za sebe, već za svog kralja i svoj narod. Koplje udari, razbivši štit u krhotine svjetlosti koje probodoše tamu. Sila odbaci Morwennu, a kruna joj se otkotrlja po tlu.

Dvorac zadrhta, kule mu se urušiše dok je njezina magija posustajala. Morwenna pade na koljena, glas joj postade slomljeni šapat. „Kako… me običan vitez mogao pobijediti?“

Alaric stade uspravan, iako mu je tijelo drhtalo. „Zato što ne bijem boj za sebe, već za one koji vjeruju u mene.“

Uz krik, Morwenna nestade u sjeni, oblik joj se rasprši poput dima. Seraphine pobjegnu s njom, a šuma odjeknu od njezinih kletvi. Dvorac se sruši, ostavljajući samo ruševine ondje gdje je prije vladala tama.

Iscrpljen ali živ, Alaric se vrati u Aveloriju. Mraz se otopio, usjevi izniknuli, rijeke opet potekle. Narod ga je slavio kao junaka, ali se on pokloni pred kraljem Cedricom, položivi svoj slomljeni štit pred njegove noge. „Veličanstvo, tama je protjerana—zasad.“

Cedric ga zagrli, sa suzama mu zasjalim u očima. „Spasio si nas sve, Alarice. Ne samo mačem, već i srcem.“

Mir se vratio u Aveloriju, iako je narod znao da sjene još vrebaju iza horizonta. Ali sve dok postoje vitezovi poput Alarica i kraljevi poput Cedrica koji vladaju ljubavlju, nijedna tama ne može uzeti njihovu svjetlost.

I tako je priča o vitezu koji je prkosio kraljici i vještici živjela, šaptana kraj ognjišta i pjevana u dvoranama: priča o hrabrosti većoj od straha, odanosti jačoj od iskušenja i srcu koje nije htjelo pokleknuti pred sjenama.

Hrabri vitez prkosi mračnoj kraljici i vještici da spasi svog kralja i kraljevstvo.