Nekada davno, u zemlji gdje su planine dodirivale oblake, a rijeke sjale poput srebrnih niti, postojalo je kraljevstvo zvano Aveloria. Aveloriom je vladao kralj Cedric, pravedan i mudar monarh kojeg je narod neizmjerno volio. Nije bio čovjek beskrajnih bogatstava niti nepobjedivih vojski, već pravednosti i dobrote, upravo to je činilo njegovo kraljevstvo snažnim.
No, svako kraljevstvo ima svoje sjene, a sjena Avelorie ležala je iza Crnogrmove šume, gdje su šapati govorili o Mračnoj Kraljici po imenu Morwenna. Njezin dvorac, sazidan od opsidijana, nadvijao se nad liticama poput ožiljka. Morwenna je nekoć bila plemkinja na dvoru, ali je njezino srce otrovala zavist. Proučavala je zabranjenu magiju, iskrivljujući svoju ljepotu i um dok joj jedino moć nije postala važna. Uz nju je, vezana paktom i zlobom, živjela vještica Seraphine—žena strašne lukavosti koja je proklinjala lakoćom s kojom su drugi tkali niti.
U srcu kraljeva dvora služio je Sir Alaric, vitez nepokolebljive odanosti. Nije bio ni najjači s mačem niti najbrži na konju, ali njegova hrabrost nikada nije posustajala. Alaric je zakleo svoj život kralju još kao dječak, a u Cedricu nije vidio samo vladara, već i čovjeka koji ga je odgojio kada je rat napravio siroče od njega.
Priča počinje jedne zimske večeri, kada je mraz prekrio zemlju. Glasnik je utrčao u veliku dvoranu, zadihan, plašt mu je bio razderan od trnja. „Veličanstvo“, povikao je, „rijeke prerano lede, usjevi venu u zemlji, a sjene se šire gdje svjetlost ne smije slijediti. To je djelo Mračne Kraljice!“
Sir Alaric istupi naprijed, rukom na dršku svoga mača. „Moj kralju, pustite mene. Suočit ću se s Morwennom i Seraphine, ne s vojskama, već sa svojom zakletvom. Ako padnem, padam sam—ali ako uspijem, kraljevstvo je spašeno.“
Cedricove oči omekšaše, rastrgane između dužnosti i naklonosti. „Alarice, ti si mi poput sina. Poslati te znači riskirati i moje srce i moje kraljevstvo. No, znam da govoriš istinu. Dobro. Pođi, ali zapamti—hrabrost je više od čelika.“
Put do Crnogrmove šume bio je poguban. Snježne oluje zavijale su preko ravnica, vukovi su vrebali po brežuljcima, a čudni šaptovi ispunjavali zrak. Ipak, Alaric je nastavio. Prešao je zaleđene rijeke, penjao se po nazubljenim liticama i podnosio noći kada su se i same zvijezde činile skrivene od straha.
Napokon je stigao do ruba Crnogrmove šume. Drveće je stajalo poput pocrnjelih kopalja, grane im isprepletene kao da žele zarobiti uljeze. Kad je zakoračio pod njihov svod, svjetlost je izblijedjela, a zrak otežao mirisom raspadanja. Ondje su sjene djelovale živo, uvijajući se i pomičući s gladi.
Alaric stegne svoju oštricu. „Moji snovi su mir moga kralja i radost moga naroda. Takve stvari ne možeš tkati, jer ih ne poznaješ.“
Seraphinin osmijeh se slomi, otkrivajući zube oštre poput igala. Podigla je ruke, a iz njezinih prstiju poletješe niti crnog ognja. Omotaše se oko Alaricovih ruku, teške poput okova. Koljena mu pokleknuše a snaga ga izdavaše.
Seraphine vrisnu i povuče se u sjene. „Onda se suoči s kraljicom, budalo! Ona će slomiti ono što ja nisam mogla!“
Alaric nastavi, teturajući, dok se drveće ne razmaknu i otkri dvorac Mračne Kraljice. Nadvio se nad olujnim nebom, kule mu bijahu poput nazubljenih zuba, a vrata od željeza i kostiju. U dvorištu se pojavi Morwenna, odjevena u crnu svilu, s krunom od trnja koja je blistala.
Alaric podiže bradu. „Ne dolazim ni kao pas ni kao pijun, već kao glas Avelorie. Oslobodi zemlju svoga stiska ili se suoči sa mnom.“
Morwenna se nasmija, hladna poput lomljenja stakla. „Smjele riječi za jednog čovjeka. Zar ne vidiš? Mraz, glad, strah—moji su. Mogla bih ih okončati jednim šaptom. Ili bih mogla utopiti tvoje kraljevstvo u beskrajnoj noći.“ Spustila se niz stepenice, oči su joj blistale okrutnim sjajem. „Zašto da te uništim, kada te mogu preoblikovati? Poklekni, Alarice, i darovat ću ti moć veću od kraljeva.“
„Pokleknut ću jedino pred onim što je pravedno.“
Morwennin osmijeh nestade. Sjene se uzdigoše oko nje poput olujnih oblaka. Podigla je ruke, a iz zemlje su izbile pocrnjele korijenčine, uvijajući se poput zmija. Udarale su o Alaricov štit, trgale mu oklop. Borio se svom snagom, sijekući korijenje, izmičući se pred mlazevima mračne vatre. Svaki udarac ga je iscrpljivao, ali mu je duh gorio snažnije.
Dvorac zadrhta, kule mu se urušiše dok je njezina magija posustajala. Morwenna pade na koljena, glas joj postade slomljeni šapat. „Kako… me običan vitez mogao pobijediti?“
Alaric stade uspravan, iako mu je tijelo drhtalo. „Zato što ne bijem boj za sebe, već za one koji vjeruju u mene.“
Iscrpljen ali živ, Alaric se vrati u Aveloriju. Mraz se otopio, usjevi izniknuli, rijeke opet potekle. Narod ga je slavio kao junaka, ali se on pokloni pred kraljem Cedricom, položivi svoj slomljeni štit pred njegove noge. „Veličanstvo, tama je protjerana—zasad.“
Cedric ga zagrli, sa suzama mu zasjalim u očima. „Spasio si nas sve, Alarice. Ne samo mačem, već i srcem.“
I tako je priča o vitezu koji je prkosio kraljici i vještici živjela, šaptana kraj ognjišta i pjevana u dvoranama: priča o hrabrosti većoj od straha, odanosti jačoj od iskušenja i srcu koje nije htjelo pokleknuti pred sjenama.
