Postolar, bez svoje krivnje, bio je postao toliko siromašan da mu na kraju nije ostalo ništa osim kože za jedan par cipela. Tako je navečer izrezao cipele koje je želio početi izrađivati sljedećeg jutra, i budući da je imao dobru savjest, mirno je legao u krevet, povjerio se Bogu i zaspao.
Ujutro, nakon što je izrekao svoje molitve i dok se upravo spremao početi raditi, dva para cipela bila su potpuno gotova na njegovom stolu. Bio je zapanjen i nije znao što reći.
Uzeo je cipele u ruke da ih bolje pogleda, i bile su tako uredno izrađene da nije bilo niti jednog lošeg šava, kao da su namijenjene kao remek-djelo.
Ubrzo nakon toga, došao je kupac, i budući da su mu se cipele toliko svidjele, platio je više nego što je uobičajeno, a s tim novcem postolar je mogao kupiti kožu za dva para cipela.
Navečer ih je izrezao, a sljedećeg jutra spremno je krenuo s radom s obnovljenom hrabrošću; no nije bilo potrebno, jer kada je ustao, cipela je već bila gotova, a kupaca također nije nedostajalo, što mu je omogućilo da kupi kožu za četiri para cipela.
I sljedećeg jutra pronašao je četiri para gotova; i tako je stalno išlo: ono što je navečer izrezao bilo je završeno ujutro, tako da je ubrzo ponovno stekao svoju poštenu neovisnost i na kraju postao bogat čovjek.
Jedne večeri, nedugo prije Božića, dok je čovjek rezuckao, rekao je svojoj ženi prije odlaska na počinak: „Što misliš ako ostanemo budni ove noći da vidimo tko nam pruža ovu pomoćnu ruku?“ Ženi se svidjela ideja, zapalila je svijeću i sakrili su se u kutu sobe iza nekoliko odjeća koje su visjele i promatrali.
U ponoć su došla dva lijepa mala naga muškarca, sjeli su za stol postolara, uzeli sav izrezani posao ispred sebe i počeli tako vješto i brzo šivati, krojiti i čekićati malim prstićima da postolar nije mogao odvojiti oči od čuđenja. Nisu stali dok sve nije bilo završeno i postavljeno na stol, a zatim su brzo pobjegli.
Sljedećeg jutra žena je rekla: „Mali muškarci su nas učinili bogatima, i doista moramo pokazati da smo zahvalni. Trče okolo, nemaju ništa na sebi i sigurno im je hladno. Ja ću učiniti ovo: napravit ću im male košulje, kapute, prsluke i hlače, isplesti ću im obojici po jedan par čarapa, a ti također napravi dva mala para cipela za njih.“
Čovjek je rekao: „Vrlo rado ću to učiniti;“ i jedne noći, kada je sve bilo spremno, položili su svoje darove na stol umjesto izrezanog rada i sakrili se kako bi vidjeli kako će se mali muškarci ponašati.
U ponoć su uskočili unutra i odmah željeli početi raditi, ali kako nisu našli izrezanu kožu, nego samo lijepe male komade odjeće, prvo su se iznenadili, a zatim pokazali veliko oduševljenje. Obukli su se s najvećom brzinom, stavili lijepe odjevne predmete i zapjevali:
„Sad smo dječaci tako lijepi za vidjeti,
Zašto bismo još bili postolari?“
Zatim su plesali i skakali preko stolica i klupa. Na kraju su zaplesali van. Od tada više nisu dolazili, ali dok je postolar živio, sve mu je išlo dobro i svi njegovi pothvati su napredovali.
