Jednom davno, u maglovitom kraljevstvu Loria, postojalo je malo selo po imenu Willowmere, smješteno između šaptajućih šuma i rijeke sa srebrnim nitima. Seljani su živjeli u miru, zaštićeni plemenitim stražarima koji su pazili na njihove domove. Najhrabriji od tih stražara bio je mladić po imenu Cedric, čije je srce bilo jednako čvrsto kao njegov štit.

Jedne noći, pod mastiljastim nebom posutim zvijezdama, kroz šumu je prošla trešnja. Pjesma rijeke je stala, a sjene su se zgusnule na zapadnom rubu sela. Iz tih vrtložnih sjena pojavio se Malgorth, zli čarobnjak Crnog Vela. Obučeni u haljine tamnije od ponoći, njegovi su se očiju sjajili okrutnim zadovoljstvom. Podigao je svoj iskrivljeni štap i šapnuo kletvu koja je prešla Willowmere poput hladnog vjetra.

Ujutro su seljani probudili svoja polja uvenuća, bunari su presušili, a smijeh utihnuo. Još gore, svatko tko je pokušao napustiti selo vraćao se na početak, kao da su sami putevi postali beskonačne petlje. Panika se širila poput požara, ali Cedric je stajao uspravno na središnjem trgu, okupljajući svoje prijatelje.

„Ne smijemo dopustiti da nas strah upravlja“, izjavio je. „Mora postojati način da se ova kletva slomi!“

Te noći, Cedric je patrolirao granicama sela. Neobičan sjaj privukao je njegov pogled pored stare vrbe uz rijeku, gdje je pronašao malu, uplašenu pticu zapetljanu u trnje. Cedric je nježno oslobodio stvorenje, koje se odmah pretvorilo u srebrnoperanu i sjajnu čaplju.

„Hvala ti, hrabri stražaru“, rekla je čaplja glasom poput žuborećeg potoka. „Ja sam Lira, čuvarica ove šume. Malgorthova kletva je moćna, ali može se prekinuti ako pribaviš Kamen Srca iz njegove jazbine.“

„I gdje je njegova jazbina?“ upitao je Cedric gutajući strah.

Lira je spustila glavu. „Duboko u Špiljama Sjena, preko rijeke. Ali pazi, Malgorth je put ispunio zamkama i iluzijama.“

Cedric je kimnuo bez oklijevanja. Uzeo je svoj štit, čvrstu lampu i mali kruh, i krenuo u zoru, prateći Liru koja je letjela iznad uvijenih stabala. Put je postajao sve opasniji sa svakim korakom – grane su hvatale njegov plašt, a šaptaji su pokušavali odvući ga s puta. No, Cedric se sjetio lica svojih prijatelja i nastavio je dalje.

Na obali rijeke, Lira je sletjela pokraj pali stabla. „Most ispred je skriven Malgorthovom magijom. Zatvori oči i vjeruj svojim nogama.“

Cedric je kimnuo, čvrsto zatvarajući oči. Osjetio je hladno blato pod čizmama dok mu je srce snažno kucalo. Činilo se da će pasti u vodu, ali njegove su noge pronašle čvrst tlo, i kad je otvorio oči, stajao je sigurno s druge strane rijeke.

Iza rijeke, šuma je postajala sve tamnija. Cedric je hodao dok nije stigao do ulaza u Špilje Sjena, golema rupa u brežuljku obavijena maglom. Unutra je zrak bio težak mirisom vlažnog kamena i odjekujućom tišinom. Podigao je lampu visoko, a mala plamen gurao je tamu natrag.

Odjednom, figura je blokirala njegov put – prazna oklopna odora s crvenim sjajnim očima. „Nitko ne smije proći bez odgovora“, intonirala je glasom poput brušenja kamenja. „Reci mi, što je hrabrije: mač ili štit?“

Cedric se na trenutak zamislio. „Štit je hrabriji. Stoji da bi štitio druge, čak i kada je opasnost blizu.“

Oči oklopa su se prigušile i odmakle se, otvarajući put Cedricu. Duboko u špilji stigao je do prostrane dvorane gdje je sam Malgorth čekao, sjedeći na prijestolju od uvijenih korijena. U ruci čarobnjaka sjajio je Kamen Srca, kristal koji je pulsirao bojama zore.

„Dakle, stražar se usuđuje suočiti sa mnom“, podsmjehivao se Malgorth. „Zar nisi vidio što sam učinio tvom jadnom selu? Predaj se, i možda ću te pustiti da odeš sa svojim sjećanjima.“

Cedric je ispravio ramena. „Došao sam spasiti svoj dom. Oslobodi Willowmere od svoje kletve!“

Čarobnjak se nasmijao, a odjeci su odjekivali od zidova špilje. „Ti si hrabar – i lud. Vidjet ćemo kako ćeš se snaći u tami!“ Podigao je štap, a sjene su se umotale oko njih, gaseći Cedricovu lampu. Sve je bilo crno, a hladan strah pritiskao mu je srce.

No Cedric se sjetio Lirinih riječi i duboko udahnuo. Nije slušao šapate straha, već pjesmu rijeke i smijeh svog sela. Polako je kročio naprijed, vjerujući svom srcu više nego svojim očima.

Trenutak svjetla probio je tamu – jedna srebrna pera. Lirin dar! Cedric ju je uhvatio i sjajila je blagom svjetlošću, tjerajući sjenu natrag. Malgorth je vrisnuo, štiteći lice od sjaja.

„Ne! Ovo svjetlo ovdje nije dopušteno!“

Cedric je kročio naprijed, držeći štit visoko. „Svjetlo pripada svuda, posebno ondje gdje vlada tama.“

Kako je napredovao, svjetlo pera je postajalo jače, a Kamen Srca pulsirao je u Malgorthovoj ruci. S posljednjim očajničkim krikom, čarobnjak je bacio crni magijski zrak na Cedrica. Ali hrabri stražar podigao je štit – njegova površina je sjajila, reflektirajući svjetlo pera. Zrak sjene je udario, ali štit je stajao čvrsto, razbijajući tamu i šaljući snop čiste svjetlosti prema Kamenu Srca.

Kristal je sjajio sve jače, prekidajući Malgorthov stisak. Čarobnjak se posrćući povukao, dok se Kamen Srca podigao u zrak. Cedric ga je uhvatio, i u trenutku dodira, val zlatnog svjetla preplavio je špilju, rastvarajući preostale sjene i čarolije čarobnjaka.

Malgorth, oslabio i preplašen, posrnuo je u tami. „Ovo nije gotovo, dječače!“ pljunuo je i nestao u pukotini u kamenu, njegova moć za sada je slomljena.

Cedric je držao Kamen Srca blizu dok se Lira pojavila pored njega. „Uspio si, hrabri stražaru. Vratite Kamen Srca kući – kletva će biti prekinuta.“

Cedric se vratio u Willowmere, Kamen Srca sjajio je poput izlazećeg sunca. S njegovom snagom, polja su ponovno procvjetala, rijeka je pjevala, a smijeh ispunio zrak. Seljani su slavili Cedrica kao heroja, ali on je samo nasmiješio i zahvalio prijateljima, znajući da prava hrabrost znači zaštititi druge, čak i pred najmračnijom magijom.

Od tog dana, Cedric je čuvao srebrno pero i Kamen Srca na sigurnom, obećavši da će uvijek štititi Willowmere – ne samo svojim štitom, već i ljubaznošću i hrabrošću. I kad god bi prijetile sjene, seljani su znali da će svjetlo – i Cedric – biti spremni.

Hrabri stražar suočava se sa zlim čarobnjakom kako bi spasio svoje začarano selo.