Davnih dana, u srcu Šaptajuće šume, živjela su tri neobična prijatelja: pametna lisica po imenu Fern, odani vuk po imenu Lupo i znatiželjna mačka po imenu Minette. Dane su provodili istražujući vijugave staze i sunčane čistine, dijeleći priče ispod ogromnih paprati ili promatrajući zvijezde kako trepere kroz krošnje noću.

Jednog večera, dok su troje prijatelja odmarali u razgranatoj grani velikog hrasta, Minette se ispružila i zijevnula, a brkovi su joj zadrhtali. „Jeste li ikad čuli za Mjesečev cvijet?“ upitala je, sa zelenim očima punim znatiželje.

Fern su uši zastrigle. „Čula sam šapat,“ odgovorila je. „Kažu da cvjeta samo jednom u stotinu godina, i tko ga pronađe, može ostvariti jednu iskrenu želju.“

Lupov rep je udario o tlo. „Jedna želja mogla bi pomoći toliko bića u šumi!“

Minette je prela. „Idemo ga pronaći! Zamislite nas troje, zajedno na velikoj pustolovini.“

Tako su, uz okrugli srebrni mjesec, prijatelji krenuli pod zvjezdanim nebom. Šaptajuća šuma bila je mjesto tajni i iznenađenja. Uvijeni korijeni stvarali su mostove preko žuborećih potočića, a blijedi moljci lepršali poput komadića mjesečine. Zrak je bio težak od mirisa mahovine i divljeg cvijeća.

Prvo su posjetili mudru staru sovu, profesora Hoota, smještenog na svom omiljenom boru. „Profesore,“ tiho je dozvala Fern, „znate li gdje raste Mjesečev cvijet?“

Profesor Hoot je trepnuo svojim zlatnim očima. „Ah, Mjesečev cvijet!“ huknuo je. „Cvjeta duboko u Srebrnoj čistini, gdje mjesečeva svjetlost pleše po kapljicama rose. Ali pazite na Duhove vrbe koji lutaju tamo u ponoć. Samo pravi prijatelji, držeći se za šape, mogu proći neozlijeđeni.“

Minette je zadrhtala na spomen duhova, ali Fern joj je stisnula šapu. „Zajedno smo. Ništa nas ne može uplašiti ako stojimo kao jedno.“

Nakon što su zahvalili profesoru Hootu, prijatelji su nastavili. Grančice su pucketale pod Lupovim teškim šapama, dok je Minette tiho koračala, rep joj se migolji. Fern je vodila put, njušeći hladan, vlažan zrak u potrazi za blagim mirisom magije.

Nakon nekog vremena, stigli su do žuborećeg potoka, vode bistre kao staklo. Na drugoj strani stajao je most od isprepletenog bršljana i divljih ruža. Jazavac u malom prsluku čuvao je put.

„Naknada za prijelaz!“ proglasio je jazavac, „Odgovorite na zagonetku, molim vas.“

Prijatelji su sjeli, uši napete. Jazavac se lukavo osmjehnuo: „Što može ispuniti sobu, a ne teži ništa?“

Fern se nasmiješila, oči su joj zaiskrile. „To je lako. Svjetlost!“

Jazavac je pljesnuo šapama. „Točno! Možete proći.“

Prešli su most, zahvalili jazavcu i uskoro se našli na mjesečinom obasjanoj čistini. Rosa je sjajila na svakoj travki. U središtu čistine, skupina vrba sjajila je, grane viseći poput srebrne kose. Zrak je odjednom postao hladan, a duhovi su titrali među drvećem.

Minette je zadrhtala. „Duši vrbe.“

Lupo je stao uspravno i hrabro. „Sjetite se, prijatelji, držimo se za šape i ostajemo zajedno.“

Trio je spojio šape—Fernine glatke, crvenkaste, Lupove jake i sive, Minettine mekane crno-bijele. Kad su kročili u čistinu, Duši vrbe su se približili, šaptajući glasovima poput šuštanja lišća. Ali toplina njihovog prijateljstva sjala je jasno, i duhovi su nestali poput magle pred jutarnjim suncem.

U samom središtu čistine, jedan pupoljak cvijeta savio se na tankom stabljiku. Latice su svjetlucale srebrnobijelo, čvrsto zatvorene kao da spavaju. Blagi povjetarac prolijao je kroz čistinu, a mjesečina je postala jača.

Fern, Lupo i Minette gledali su s nevjericom kako se Mjesečev cvijet polako otvara. Svaka latica sjajila je, osvjetljavajući čistinu kao dan. Miris cvijeta bio je čist i sladak, ispunjavajući njihova srca nadom.

Fern se okrenula prijateljima. „Jedna želja, za sve nas. Koja će to biti?“

Minette je prva progovorila. „Želim da sva bića u šumi uvijek imaju dovoljno hrane i sklonište kada stignu oluje.“

Lupo je kimnuo. „Želim mir među životinjama, da nitko ne mora strahovati ili se boriti.“

Fern se nasmiješila. „To su prekrasne želje. Ja želim da naše prijateljstvo ostane snažno, bez obzira na sve.“

Svjetlost Mjesečevog cvijeta plesala je oko njih, a nježan glas ispunio je čistinu. „Tri želje ostvarene kao jedna, s čistim i iskrenim srcem, blagoslovit će šumu dugi niz godina.“

Latice su zadrhtale, a nalet mjesečine popeo se u nebo, šireći se po Šaptajućoj šumi. Odjednom, prijatelji su znali—hrane će biti dovoljno, mir će vladati, a njihovo prijateljstvo preživjet će svaku oluju.

Kad je zora obojila nebo ružičastim i zlatnim tonovima, Fern, Lupo i Minette krenuli su kući, šape blatne, ali duše lagane. Usput su vidjeli obitelji zečeva kako dijele jazbine sa ježevima, vjeverice kako ostavljaju žireve za gladne čipmanke i ptice kako radosno pjevaju s svakog drveta.

Natrag pod svojim omiljenim hrastom, odmarali su zajedno, topli i sigurni. Minette se uvalila kraj Lupa, a Fern je omotala svoj rep oko njih oboje.

„A što ako netko drugi jednog dana zatreba čaroliju Mjesečevog cvijeta?“ zapitala se Minette naglas.

Fern se nasmiješila. „Onda ćemo mu pomoći—zajedno. Jer prijateljstvo je najveća čarolija od svih.“

Od tog dana, šuma je cvjetala. I kad god je mjesec sjajio jasno, možda biste vidjeli troje prijatelja—pametnog lisca, odanog vuka i znatiželjnu mačku—kako hodaju jedan pored drugoga, spremni za njihovu sljedeću veliku pustolovinu.

Tri prijatelja kreću u potragu za čarobnim mjesečevim cvijetom u Šapućućoj šumi.