Nekada davno, smješteno između smaragdnih polja i maglovitih brda, nalazilo se malo selo zvano Willow Bend. Iza posljednjeg reda ugodnih kućica, gdje su divlje tratinčice dodirivale drvene ograde, prostirala se prostrana, očaravajuća šuma poznata kao Willow Wood. Drveće je ovdje šaputalo stare tajne, a u njihovoj sjeni živjela su mnoga stvorenja, velika i mala.

U ugodnoj rupi ispod korijenja vrbe živio je Remy Rabbit, pametan momak s baršunastim ušima i srcem punim znatiželje. Remyjev najbolji prijatelj bio je Max, odani smeđe-bijeli pas koji je pripadao ljubaznoj gospođi Hinshaw. Max je dane provodio drijemajući na njezinoj verandi, ali bi se probudio u sumrak, kada bi se on i Remy utrkivali kroz visoku travu, jureći krijesnice i razmjenjujući priče.

Jedne vedre ljetne večeri, dok je nebo blijedjelo u indigo boju, Remy je čuo čudan zvuk - tužan jauk koji je dopirao iz srca Willow Wooda. Maxove su se uši naćulile. "Jesi li to čuo, Remy?"

Remy je trznuo nosom. "Zvučalo je kao da je netko u nevolji!"

Zajedno su se uvukli u šumu. Drveće je bilo visoko i drevno, grane isprepletene poput ruku u tajnom plesu. Što su dublje išli, to je postajalo hladnije, sve dok se čak i hrabri Max nije stresao. Odjednom se ispred pojavio sjajni oblik - sablasna figura, blijeda i tanka, sa sjajnim očima koje su treperile poput plamena svijeće.

"Tko ide tamo?" zagrmio je duh, a njegov glas odjeknuo je od svakog debla.

Max je pokušao zalajati, ali je iz njega izašao samo cvilik. Remy je progutao knedlu. "Samo smo u posjeti! Tko si ti?"

Duh se približio, a njegovo tijelo nalik plahti vuklo se za njim. "Ja sam Grindle, Čuvar Vrbove šume! Ali u posljednje vrijeme nitko me ne poštuje. Šumske životinje ignoriraju moja upozorenja i gaze moje cvijeće."

Remy, uvijek pristojan, naklonio se. "Nismo mislili ništa loše, gospodine Grindle. Tražimo izvor zvuka jauka."

Grindle je frknuo. "To sam bio ja! Jaukao sam kako bih otjerao zečeve koji su mi iskopavali zvončiće i pse koji su jurili moje vjeverice. Ali nitko ne sluša. Zato sam sada odlučio svima naučiti lekciju. Sutra navečer bacit ću čaroliju na Vrbovu šumu. Nitko neće ući ni izaći - osim ako ne riješi moju zagonetku!"

U vrtlogu hladne magle, Grindle je nestao, ostavljajući Maxa i Remyja da drhte u mraku. Prijatelji su požurili kući, šape i stopala im jedva su dodirivali tlo. Dok su stigli do sela, vijest se proširila: životinje su bile uplašene, ptice su cvrkutale u panici, a sva djeca u Willow Bendu nervozno su virila prema rubu šume.

Te noći, Max je ležao na trijemu gospođe Hinshaw, glave pune brige. Remy je grickao djetelinu, uši su mu bile obješene. "Ne možemo dopustiti da Grindle zaključa Vrbovu šumu. Šuma pripada svima!"

Max je kimnuo. "Moramo pronaći način da zaustavimo njegovu čaroliju. Ali kako?"

Remy je razmišljao. „Grindle je rekao da moramo riješiti njegovu zagonetku. Možda će nas poslušati ako mu pokažemo da smo pametni i ljubazni.“

Stoga su se sljedećeg dana dva prijatelja pripremila. Remy je skupio šumske poslastice - slatke kupine, sitne gljive i buket ljubičastih zvončića (pažljivo ubranih s mjesta koje nisu dirali zečevi koji se ukopavaju). Max je pronašao staru ogrlicu u obliku srca, s ugraviranim imenom. Bilo je to njegovo omiljeno blago, ali je odlučio da bi mogla biti korisna.

Kako je padao sumrak, Vrbova šuma postajala je sve maglovitija. Drveće se savijalo i uvijalo, formirajući krug oko čistine. U njezinom središtu lebdio je Grindle, izgledajući veličanstveno i tmurno, a njegov sablasni rep kovitlao se poput dima.

„Došli ste se suočiti s mojim izazovom!“ izjavio je Grindle. „Ako ne uspijete, šuma će biti zauvijek zatvorena. Odgovorite mi na ovo: Koja je jedina stvar koju ne možete vidjeti, ne možete dodirnuti, a koja je svima potrebna za život?“

Remyjev nos se trznuo. Max se počešao po uhu. Šumske životinje okupile su se oko ruba čistine, zadržavajući dah.

Remy je istupio naprijed. "Je li to... nada?"

Grindle je odmahnuo glavom, magla se dizala. "Ne."

Max je pokušao: "Je li to ljubav?"

Grindle se malo ublažio, ali je ipak rekao: "Ne."

Remy je dobro razmislio. Sjetio se kako drveće šapuće, kako ptice pjevaju i kako sve u Vrbovoj šumi kao da diše zajedno. Pogledao je u noćno nebo, vidio zvijezde kako svjetlucaju i odjednom je znao.

Šapnuo je Maxu: "Mislim da je to zrak!"

Max je mahnuo repom i zalajao: "Zrak! Odgovor je zrak!"

Grindleove su se oči raširile. Iz njega se izvukao srebrnasti smijeh. "Pametno! U pravu si. Bez zraka, Vrbova šuma bi bila tiha i mirna."

Duh je lebdio prema dolje, njegov oblik sada je bio manje zastrašujući. "Ali zašto bih ti vjerovao kad svi gaze moje cvijeće i ignoriraju moja upozorenja?"

Remy je ponudio buket zvončića. „Pažljivo smo ih ubrali, ostavljajući korijenje da ponovno mogu rasti. Obećavamo da ćemo svima reći da brinu o svom cvijeću.“

Max je istupio naprijed i spustio svoju oznaku u obliku srca. „Ovo je moja najdragocjenija stvar. Želim je ostaviti ovdje, da nas sve podsjeti da cijenimo šumu.“

Grindle je pogledao njihove darove, oči su mu sjajile. „Toliko sam dugo bio usamljen, lutajući ovom šumom. Samo sam želio nekoga tko će me slušati.“

Max je ljubazno mahnuo repom. „Možemo ti pomoći. Možda i ti možeš biti naš prijatelj.“

Od te noći, Grindle više nije bio samo sablasni čuvar, već prijatelj svima u Vrbovoj šumi. Učio je životinje i djecu kako se brinuti za šumu, a svake se godine kraj vrbe održavao festival, a Remy i Max predvodili su paradu sretnih stvorenja.

Šuma je bujala, zvončići su se množili, a svake je noći Grindle lebdio iznad, s blagim ponosom promatrajući kako smijeh odjekuje kroz drveće, više nije morao naricati zbog pažnje, već je sjajio jače nego ikad prije.

Hrabri pas i pametni zec suočavaju se s nestašnim duhom u čarobnoj šumi.