Jednom davno živio je jedan gospodin koji se, po drugi put, oženio najponosnijom i najoholijom ženom koju je svijet ikada vidio. Ta je žena imala, iz prvog braka, dvije kćeri koje su joj bile nalik u svemu. Gospodin je pak imao mladu kćer iz ranijeg braka, djevojčicu neusporedive dobrote i blagosti, kakvu je naslijedila od svoje majke, najbolje žene na svijetu.
Čim su svadbene svečanosti završile, maćeha je pokazala svoje pravo lice. Nije mogla podnijeti dobre osobine te ljupke djevojke, tim više što su one činile da njezine vlastite kćeri izgledaju još neugodnije. Zapošljavala ju je u najgorim poslovima u kući: ribala je posuđe, stolove, čistila sobu gospođe i njezinih kćeri. Spavala je u jadnom potkrovlju, na slamnatom ležaju, dok su njezine sestre imale prekrasne sobe s parketima i krevetima najnovijeg modnog kroja, te ogledala toliko velika da su se mogle gledati od glave do pete.

{{68f50d69de004fa7f15539b6_1760893250897.jpg}}

Jadna djevojka sve je to podnosila strpljivo i nije se usudila ništa reći svome ocu, jer bi ju on samo ukorio – njegova ga je žena potpuno vladala. Kad bi završila posao, sjela bi pokraj ognjišta, među pepeo i čađu, pa su je zato prozvali Pepeljugom. Samo ju je mlađa polusestra, koja nije bila toliko gruba, ponekad zvala pravim imenom – Pepeljuga. Ipak, unatoč svojoj jednostavnoj odjeći, Pepeljuga je bila stotinu puta ljepša od svojih sestara, iako su one uvijek bile raskošno odjevene.

Dogodilo se da je kraljev sin priredio veliki bal i pozvao sve ugledne ljude. I naše su mlade gospođice bile pozvane, jer su se smatrale vrlo važnima. Bile su oduševljene pozivom i neprestano zauzete biranjem haljina, podsuknji i frizura koje bi im najbolje pristajale. To je bio novi teret za Pepeljugu, jer je ona glačala njihovo rublje i slagala volane. Cijeli su dan govorile samo o tome što će obući.

{{68f50d69de004fa7f15539b6_1760893254562.jpg}}

„Ja ću obući svoje crveno baršunasto odijelo s francuskim ukrasima“, rekla je starija.
„A ja“, dodala je mlađa, „nosit ću svoju uobičajenu suknju, ali ću zato staviti zlatni plašt s cvjetnim uzorkom i dijamantni steznik – nipošto običan!“

Pozvale su najboljeg frizera da im napravi frizure i donio im je četke i ukrase iz butika Mademoiselle de la Poche.
Savjetovale su se i s Pepeljugom, jer je imala izvrstan smisao za ljepotu, a njezini su savjeti uvijek bili dobri. Čak im je sama ponudila da im uredi frizure, što su one rado prihvatile. Dok je to činila, upitale su je podrugljivo:
„Pepeljugo, zar ti ne bi htjela ići na bal?“
„Ah, vi se samo šalite sa mnom“, rekla je ona, „takvo mjesto nije za mene.“
„U pravu si“, rekle su. „Ljudi bi se smijali kad bi vidjeli služavku prekrivenu pepelom na balu.“

Bilo tko drugi bi im namjerno pokvario frizure, ali Pepeljuga je bila predobra – uredila ih je savršeno. Toliko su bile uzbuđene da gotovo dva dana nisu ništa jele. Puknule su im i mnoge vrpce dok su pokušavale stegnuti steznike da izgledaju što vitkije. Napokon je stigao sretan dan. Otišle su na dvor, a Pepeljuga ih je ispraćala pogledom sve dok joj nisu nestale iz vidokruga – tada je zaplakala.

Njezina kuma, koja je zapravo bila vila, vidjela je njezine suze i pitala je što nije u redu.
„Ah, kad bih barem mogla... kad bih barem mogla...“ dalje nije mogla od suza.
„Ti bi željela ići na bal, zar ne?“ upitala ju je vila.
„Da“, uzdahnula je Pepeljuga.
„Dobro“, rekla je vila, „budi samo dobra djevojka i ja ću sve srediti.“

Zatim ju je odvela u sobu i rekla: „Trk u vrt, donesi mi jednu bundevu.“

{{68f50d69de004fa7f15539b6_1760893256693.jpg}}

Pepeljuga je odmah otišla, odabrala najljepšu bundevu i donijela je svojoj kumi, ne shvaćajući što će vila učiniti s njom. Vila je izdubila unutrašnjost, ostavivši samo koru, zatim ju je dotaknula čarobnim štapićem – i bundeva se pretvorila u zlatom obloženu kočiju.

Potom je vila otvorila mišolovku, u kojoj je bilo šest miševa. Kako su izlazili, svakog bi dodirnula štapićem i on bi se pretvorio u prekrasnog konja sive boje. Trebalo je još samo pronaći kočijaša.
„Idem pogledati ima li koji štakor u klopci“, reče Pepeljuga.
„Pametna djevojka“, odgovori vila.

Pepeljuga joj donese klopku s tri velika štakora. Vila odabere onoga s najdužom bradom, dotakne ga štapićem i on se pretvori u veselog, krupnog kočijaša s najljepšim brkovima na svijetu.
Zatim vila reče: „Idi opet u vrt, iza kante za zalijevanje naći ćeš šest guštera – donesi ih.“
Čim ih je donijela, vila ih pretvori u šest poslužitelja, koji odmah skočiše na stražnji dio kočije, odjeveni u sjajne livreje posute zlatom i srebrom.

„Eto ti, sad imaš prijevoz dostojan bala“, rekla je vila.
„Oh, da, ali što ću u ovim prnjama?“
Vila je tada dotaknula Pepeljugu štapićem i u isti tren njezina se odjeća pretvorila u haljinu od zlata i srebra, ukrašenu draguljima. Na noge joj je obula par staklenih cipelica, najljepših na svijetu.

Upozorila ju je, međutim, da se mora vratiti prije ponoći, jer će tada sve čarolije nestati – kočija će opet postati bundeva, konji miševi, kočijaš štakor, a odjeća njezine stare krpe.

Pepeljuga je obećala otići prije ponoći i radosno se odvezla na bal.

{{68f50d69de004fa7f15539b6_1760893261195.jpg}}

Kraljev sin, koji je čuo da je stigla nepoznata princeza, pošao ju je dočekati. Pružio joj je ruku dok je izlazila iz kočije i poveo je u dvoranu. Nastala je tišina – svi su zastali i gledali zadivljeni njezinom ljepotom.
„Kako je lijepa! Kako je samo lijepa!“ šaptali su svi.

Kralj, iako star, nije mogao skinuti pogled s nje i tiho reče kraljici da već dugo nije vidio tako čarobno stvorenje.
Sve dame su proučavale njezinu haljinu i frizuru, nadajući se da će sutradan moći naručiti istu takvu, ako pronađu dovoljno vješte krojače.

Princ ju je odveo na počasno mjesto, a zatim s njom i zaplesao. Plesala je s takvom gracioznošću da su svi bili očarani. Poslužena je večera, ali princ nije okusio ni zalogaj – nije mogao skinuti pogled s nje.

Pepeljuga je sjedila pokraj svojih sestara, ljubazno im dijeleći naranče i limune koje joj je princ poklonio. One nisu ni slutile tko je ona.

Tada je začula sat kako otkucava jedanaest i tri četvrtine. Odmah se naklonila društvu i pobjegla što je brže mogla.

Stigavši kući, Pepeljuga je potrčala do svoje kume i, zahvalivši joj, rekla da bi rado željela otići i na sutrašnji bal jer ju je princ osobno pozvao.

Dok joj je s oduševljenjem pričala sve što se dogodilo na balu, pokucale su joj na vrata njezine dvije sestre. Pepeljuga je otvorila vrata i one su rekle:
„Tako si dugo bila odsutna!“
„Da, dugo ste se zadržale!“ rekla je, radoznalo zureći u njih, „da li je bila prisutna neka fina dama?“

„Da“, rekle su, „ali čim je otkucalo dvanaest, otišla je toliko žurno da je ispustila jednu staklenu cipelicu – najljepšu na svijetu – koju je princ pažljivo podignuo. Bio je očaran njome cijelu večer.“

Pepeljuga se pravila neobazrivo. Zapitala ih je za ime princeze, a one su rekle da ne znaju. Princ je bio nemiran jer nije znao tko je ona.
Pepeljuga se nasmiješila i rekla:
„Znači, mora da je bila zaista lijepa! Kako ste uživale! Charlotte, daj mi svoj žuti kaput koji svakodnevno nosiš.“
„Naravno!“, viknula je Charlotte, „dat ću svoje stvari toj prljavoj Pepeljugi poput tebe? To bi bilo ludo!“

Pepeljuga je očekivala taj odgovor i bila je zadovoljna odbijanjem; da joj je sestra stvarno dala odjeću, teško bi se snašla.

Sljedeći dan obje sestre bile su na balu, a Pepeljuga također, ali još raskošnije od prije. Princ je stalno bio kraj nje i neumorno joj upućivao komplimente i ljubazne riječi. Sve to njoj nije bilo naporno; zapravo, potpuno je zaboravila upozorenje svoje kume. Mislila je da je tek jedanaest sati, iako je otkucalo dvanaest.

{{68f50d69de004fa7f15539b6_1760893263497.jpg}}

Skočila je i pobjegla, spretna kao srna. Princ ju je pratio, ali je nije stigao. Ostavila je jednu staklenu cipelicu, koju je princ pažljivo podigao.
Kad je stigla kući, bila je potpuno izvan daha, u svojoj staroj prljavoj odjeći, s ničim osim jedne male cipelice, koja je bila partner one izgubljene.

Stražari na dvoru su rekli da nisu vidjeli nikakvu princezu izlaziti. Odgovorili su da su vidjeli samo mladu djevojku, vrlo skromno odjevenu, koja je više nalikovala seljanki nego dami.

Kad su se sestre vratile s bala, Pepeljuga ih je upitala jesu li se dobro zabavile i je li bila lijepa dama.
Rekle su da da, ali da je otišla odmah po otkucaju dvanaest, toliko brzo da je ispustila jednu staklenu cipelicu, koju je princ podigao. Bio je očaran njome cijelu večer.

Pepeljuga se smijala i rekla:
„Vidimo hoće li mi cipelica pristajati.“

Sestre su prasnule u smijeh i zadirkivale je. Gospodin koji je došao isprobati cipelicu pažljivo je pogledao Pepeljugu, primijetivši njezinu ljepotu, i rekao da je pošteno da i ona proba.

Pepeljuga je sjela i stavila cipelicu na nogu – savršeno joj je pristajala, kao da je izrađena od voska.

{{68f50d69de004fa7f15539b6_1760893265922.jpg}}

Sestre su bile zapanjene, a još više kad je Pepeljuga izvukla iz džepa drugu cipelicu i obula je na drugu nogu. Tada je ušla njezina kuma i dotaknula Pepeljuginu odjeću štapićem, pretvarajući je u još raskošniju odjeću od bilo koje koju je prije nosila.

Sestre su tada shvatile da je Pepeljuga bila ona prekrasna dama s bala. Bacile su se pred njena stopala moleći oprost za sve zlo koje joj nanijele. Pepeljuga ih je podigla i rekla:
„Opraštam vam iz srca i želim da me uvijek volite.“

Odvela se mladom princu, koji ju je smatrao još ljepšom nego prije. Nekoliko dana kasnije, vjenčali su se. Pepeljuga, koja je bila jednako dobra kao i lijepa, smjestila je svoje sestre u palaču i iste večeri ih udala za dva velika dvorska plemića.

Dobra i nježna mlada djevojka trpi loše postupanje svoje maćehe i polusestara, ali ostaje puna nade i strpljenja. Uz malu čarobnu pomoć dobiva priliku prisustvovati velikom kraljevskom događaju koji sve mijenja.