Jednom davno, u svijetloj, cvjetnoj Dolini Divljeg Cvijeća, živjela je pčelica po imenu Bella. Bella nije bila obična pčelica. Njezine zlatne pruge blistale su poput sunčevih zraka, a njezina krila sjajila su svim bojama duge dok je letjela. Bella je bila poznata u svojoj košnici po radoznalosti i hrabrosti. Voljela je istraživati nova mjesta i upoznavati nove prijatelje.

Jednog sunčanog jutra, Bella je skupljala nektar s najvećeg suncokreta na livadi kad je čula neobičan zvuk. Bio je to dubok, tutnjajući uzdah koji je tjerao latice da se tresu. Bella se zaustavila, s antenama koje su joj se trzale. Zvuk se ponovio, donoseći sa sobom i trunku tuge.

Bella je odlučila slijediti taj zvuk. Proletjela je pored visoke trave, preko žuborećeg potoka i kroz stare vrbe na rubu doline. Kako je letjela dublje u šumu, stabla su postajala viša, a sunčeva svjetlost slabija. Napokon, našla se na širokoj čistini. Usred nje sjedio je divovski, ljuskavi stvor s blistavim smaragdno zelenim očima i sjajnim plavim ljuskama. Bio je to zmaj.

Bellino srce je brže zakucalo. Čula je priče o zmajevima — neki su puhali vatru, neki su bili pohlepni i zli. No, ovaj zmaj izgledao je posve drugačije. Bio je savijen, s ogromnim krilima skupljenim uz tijelo, i djelovao je strašno usamljen.

Okupljajući hrabrost, Bella je zujala bliže. „Pozdrav, gospodine Zmaju!“ viknula je, nadajući se da će joj glas zvučati hrabro.

Zmaj je trepnuo iznenađeno. „Tko… tko si ti?“ zagrmio je, glas mu je bio blag, ali pun tuge.

„Ja sam Bella, pčelica,“ rekla je ponosno. „A ti si?“

„Zovem se Darius,“ odgovorio je. „Živio sam u sjevernim planinama, ali sam se izgubio jedne olujne noći. Sada sam sam i ne mogu pronaći put natrag.“

Bella je promislila dok je lepršala. „Zar ovdje nemaš prijatelja?“

Darius je odmahnuo svojom velikom glavom. „Svi me se boje. Misle da ću zapaliti šumu ili ih pojesti. Zato ostajem ovdje sam.“

Bellino srce je zadrhtalo za usamljenog zmaja. „Pa, ja se ne bojim,“ rekla je ljubazno. „Možda ti mogu pomoći.“

Darius je izgledao iznenađeno, ali mu se na rubu usta pojavio mali osmijeh. „Pomogla bi mi?“

„Naravno!“ razveselila se. „Volim pustolovine. Osim toga, svatko treba prijatelja.“

Tako su Bella i Darius postali prijatelji. Bella je dolazila svaki dan, pričajući Dariusu priče o dolini, košnici i svim stvorenjima koja je upoznala. Darius je zauzvrat pričao priče o vrhovima planina prekrivenim snijegom i sjajnim špiljama punim dragog kamenja. Što su više pričali, to je njihovo prijateljstvo raslo.

Jedne večeri, dok se zlatno sunce spuštalo, Darius je ponovno uzdahnuo. „Bella, nedostaje mi moj dom. Ali planine su tako daleko i ne znam kako se vratiti.“

Bella je zamahivala krilima. „Onda ćemo ga pronaći zajedno!“

Darius ju je pogledao. „Ali ti si tako mala. Planine su opasne i visoke.“

Bella se nasmiješila. „Veličina nije važna kad imaš veliko srce. A osim toga, s tvojim krilima i mojim osjećajem za smjer, bit ćemo savršen tim!“

Sljedećeg jutra, Bella i Darius krenuli su na svoje putovanje. Bella je sjedila na Dariusovim širokim leđima, vodeći ga nježnim zujanjem i pokazujući svojim malim nogama prema sjeveru. Preletjeli su rijeke, duboke šume i valovite brežuljke. Usput su susreli razna stvorenja: zečeve, lisice i čak mudru staru sovu koja im je dala upute.

Tijekom putovanja, Bella je učila Dariusa biti hrabar i pun nade, dok  je Darius štitio od vjetra i kiše svojim velikim kožnatim krilima. Kada su stigli do tamne, maglovite močvare, Darius je podigao Bellu visoko iznad magle. Kad su stigli do planinskog prijevoja blokiranog kamenjem, Darius je očistio put svojom snažnom repom.

Ali njihovo putovanje nije bilo bez problema. Jednog poslijepodneva, bjesnila je oluja. Munje su treštale, gromovi grmjeli, a vjetar je zavijao poput čopora vukova. Dariusova krila su se umorila, a Bella se čvrsto držala, šaptajući riječi ohrabrenja.

Konačno, kada je oluja prošla, ugledali su planinski vrh koji je sjajio u daljini. Dariusove oči su zasjale. „To je dom!“ povikao je.

Požurili su dalje, ali put je postao strm i leden. Bella je zujala ispred da pronađe najsigurniji put, dok je Darius pažljivo slijedio, postavljajući svoje ogromne kandže tamo gdje je Bella označila sigurno mjesto.

Napokon su stigli do najviše litice koja je nadgledala blistavu dolinu posutu plavim cvijećem i šumećim potocima. Dariusova obitelj tamo je živjela: desetine zmajeva, mladih i starih, koji su letjeli i sunčali se. Zapanjeni su gledali Dariusa i njegovog malog prijatelja.

„Darius, vratio si se!“ povikala je srebrna zmajica, jureći mu u susret.

Darius ju je njušio, suze radosti u očima. „Izgubio sam se, ali Bella mi je pomogla pronaći put.“

Ostali zmajevi su se okupili, zadivljeni hrabrom malom pčelicom. Bella je u početku bila malo sramežljiva, ali uskoro je zujala od zmaja do zmaja, dijeleći svoje priče i slušajući njihove.

Te noći, obitelj zmajeva pozvala je Bellu na veliki svečani obrok od medenih kolača i blistavog nektara. Pjevali su oko svjetlucave vatre i pričali priče dok zvijezde nisu zasjale na nebu. Bella je shvatila da je stekla mnogo novih prijatelja, ne samo Dariusa.

No kad je svanulo, Bella je osjetila tugaljivo povlačenje u srcu. Njezin dom i poznati miris divljeg cvijeća joj je nedostajao. Darius je to primijetio i kleknuo da se popne na njegov nos.

„Hvala ti, Bella,“ rekao je tiho. „Pokazala si mi što znači biti prijatelj. Nikada te neću zaboraviti.“

Bella se nasmiješila. „I ja tebe, Darius. Možda jednog dana možeš posjetiti moju dolinu i upoznati sve pčele.“

„Volio bih to.“

Darius je zamahnuo krilima i poletio nebom, nježno vraćajući Bellu u njezinu dolinu. Pčele su slavile njen povratak, a Bella im je ispričala priču o svom putovanju i novim zmaj prijateljima.

Od tada, Bella i Darius često su se posjećivali. Ponekad se mogla vidjeti zlatna pčelica i plavi zmaj kako lete zajedno nebom, podsjećajući sve — bez obzira koliko se razlikovali, pravo prijateljstvo može prijeći sve udaljenosti.

Hrabra pčelica i zmaj pronalaze prijateljstvo na čarobnoj pustolovini.