Bio jednom jedan mlinar koji nije ostavio svojoj trojici sinova drugo nasljedstvo osim svoga mlina, magarca i mačka. Podjela je brzo obavljena — nije bilo potrebe zvati bilježnika ni odvjetnika, jer bi njihovi troškovi brzo pojeli to malo imanje. Najstariji je dobio mlin, srednji magarca, a najmlađi ništa osim mačka.

Siromah mladić bio je neutješan što je dobio tako jadnu baštinu.
„Moja braća,“ reče on, „mogla bi zajedno pristojno živjeti, ali ja — kad pojedem svoga mačka i napravim si muf od njegova krzna — umrijet ću od gladi.“

{{68f60682b83b2d5660a1c185_1761217716763.jpg}}

Mačak, koji je sve to čuo, ali se pravio kao da ne čuje, reče svome gospodaru ozbiljnim i mirnim glasom:
„Nemojte se tako žalostiti, moj dobri gospodaru. Samo mi dajte jednu torbu i da se za mene napravi par čizama, da mogu gaziti kroz prašinu i trnje, pa ćete vidjeti da vaš dio nije tako loš kao što mislite.“

Iako mu gospodar nije mnogo vjerovao, sjetio se koliko je puta vidio svoga mačka kako izvodi lukave trikove da uhvati miševe i štakore — kako visi naglavačke ili se skriva u brašnu praveći se mrtav — pa nije sasvim izgubio nadu da bi mu mačak mogao nekako pomoći u njegovoj nevolji.

Kad je mačak dobio što je tražio, obuo se vrlo ponosno, prebacio torbu o vrat i držeći njezine uzice prednjim šapama, otišao u zečjak gdje je bilo mnogo zečeva.

{{68f60682b83b2d5660a1c185_1761217721653.jpg}}

U torbu je stavio mekinje i čkalj, a zatim se ispružio kao da je mrtav, čekajući da neki mladi zec, još neiskusan i nepoznat s prijevarama svijeta, priđe i počne kopati po torbi.
Jedva što je legao, naišao je baš takav zec; bez imalo milosti, Mačak zategne uzice, uhvati ga i ubije.
Ponosan na svoj plijen, pođe u kraljevsku palaču i zatraži da govori s Njegovim Veličanstvom.
Odveli su ga u kraljeve odaje, gdje je, duboko se poklonivši, rekao:
„Donosim vam, gospodine, zeca iz zečjaka mog gospodara markiza od Carabasa — tako se, naime, Mačak udostojao nazvati svoga gospodara — i naređeno mi je da ga predam vašem Veličanstvu u njegovo ime.“
„Reci svom gospodaru,“ odgovori kralj, „da mu zahvaljujem i da mi je pružio veliko zadovoljstvo.“

{{68f60682b83b2d5660a1c185_1761217730553.jpg}}

Drugi put sakrio se među stojećim klasjem, držeći torbu otvorenom; a kad su u nju utrčale dvije jarebice, povukao je uzice i uhvatio ih obje.
I taj dar odnese kralju, koji ga je primio s velikim zadovoljstvom i naredio da mu se dade nešto novca za piće.

Mačak je tako dva ili tri mjeseca s vremena na vrijeme donosio kralju divljač „iz lova svog gospodara“.

Jednoga dana, kad je točno znao da će se kralj šetati uz rijeku sa svojom kćeri, najljepšom princezom na svijetu, reče svom gospodaru:
„Ako poslušate moj savjet, vaša je sreća osigurana. Samo idite i okupajte se u rijeci na mjestu koje ću vam pokazati, a ostalo prepustite meni.“

Markiz od Carabasa učini kako mu je mačak rekao, ne znajući ni zašto ni kamo to vodi.
Dok se on kupao, kralj naiđe, a mačak povika iz sveg glasa:
„Upomoć, upomoć! Moj gospodar, markiz od Carabasa, utapa se!“

{{68f60682b83b2d5660a1c185_1761217735130.jpg}}

Na tu galamu kralj proviri kroz prozor svoje kočije i, prepoznavši mačka koji mu je toliko puta donosio darove, naredi stražarima da odmah priskoče u pomoć markizu od Carabasa.
Dok su jadnog markiza izvlačili iz rijeke, Mačak priđe kralju i reče da su, dok se njegov gospodar kupao, naišli razbojnici i odnijeli mu odjeću, iako je više puta vikao „Lopovi! Lopovi!“
Lukavi mačak zapravo je odjeću sakrio pod veliki kamen.
Kralj odmah naredi svojim slugama da donesu jedno od njegovih najboljih odijela za gospodina markiza od Carabasa.

Kralj ga je primio s velikom ljubaznošću, a novo odijelo toliko mu je pristajalo da je izgledao iznimno plemenito i privlačno.
Princeza se, vidjevši ga, odmah potajno zaljubila, a markiz je jedva uputio nekoliko poštovanih, ali nježnih pogleda prije nego što je ona posve izgubila glavu za njim.

Kralj ga je pozvao da se pridruži vožnji u kočiji.
Mačak, sav presretan što njegov plan uspijeva, pođe naprijed i naiđe na skupinu kmetova koji su kosili livadu.
„Dobri ljudi,“ reče im, „ako kralju ne kažete da livada koju kosite pripada mom gospodaru, markizu od Carabasa, bit ćete isječeni na komade kao meso za pitu!“

Kralj uskoro upita kose li oni livadu svoga gospodara i komu ona pripada.
„Markizu od Carabasa,“ odgovore svi uglas, preplašeni mačkovom prijetnjom.
„Zbilja lijepo imanje,“ reče kralj markizu.
„Vidite, gospodine,“ odgovori markiz, „to je livada koja svake godine daje bogat urod.“

Mačak, koji je uvijek išao naprijed, naiđe zatim na žeteoce i reče im isto:
„Dobri ljudi, ako kralju ne kažete da ovo žito pripada markizu od Carabasa, bit ćete isječeni na sitne komade!“
Kralj, prolazeći malo poslije toga, upita komu pripada svo to zlatno žito.
„Markizu od Carabasa,“ rekoše oni, a kralj mu ponovno čestita na tako velikim posjedima.

Napokon, gospodin Mačak dođe do veličanstvenog dvorca čiji je gospodar bio ogar — najbogatiji koji je ikada postojao. Sve zemlje koje je kralj upravo prošao pripadale su tom dvorcu.
Mačak, koji se već bio dobro raspitao o ogaru i njegovim moćima, zatraži da ga vidi, govoreći da ne može proći tako blizu, a da mu ne iskaže poštovanje.

Ogar ga primi što je uljudnije mogao i ponudi mu da sjedne.
„Čuo sam,“ reče mačak, „da posjedujete moć pretvoriti se u svako moguće stvorenje — primjerice u lava ili slona.“
„Istina,“ odgovori ogar ponosno, „i da vas uvjerim, sad ćete me vidjeti kao lava.“

Mačak se silno uplašio kad se ispred njega pojavio lav, pa pobjegne na krov, ne bez muke, jer su mu čizme bile nezgodne za hodanje po crijepu.
Kad ogar opet uze svoj pravi oblik, Mačak siđe dolje i prizna da se strašno prestrašio.
„Čuo sam, štoviše,“ reče, „da se možete pretvoriti i u najmanja stvorenja — u miša ili štakora, na primjer — no to mi se čini posve nemogućim.“
„Nemoguće?“ povika ogar, „vidjet ćete odmah!“
I u isti čas pretvori se u miša i počne trčkarati po podu.
Mačak ga, čim ga ugleda, zgrabi i proguta.

U međuvremenu, kralj, koji je prolazio i ugledao prekrasan dvorac, zaželio je ući unutra.
Mačak istrči i reče:
„Vaše Veličanstvo, dobrodošli u dvorac mog gospodara, markiza od Carabasa.“
„Što! Gospodine markize,“ uzviknu kralj, „pa i ovaj dvorac pripada vama? Ništa ljepše nisam vidio! Uđimo, molim vas.“

{{68f60682b83b2d5660a1c185_1761217740064.jpg}}

Markiz pruži ruku princezi i pođe za kraljem, koji je prvi ušao u veliku dvoranu.
Ondje zatekoše raskošan stol koji je ogar bio pripremio za svoje prijatelje, no oni se nisu usuđivali ući znajući da je kralj ondje.
Kralj je bio oduševljen vrlinama markiza od Carabasa, a princeza, već ludo zaljubljena, nije mogla skinuti pogled s njega.
Vidjevši koliko bogatstvo posjeduje, kralj mu reče, nakon što je ispio nekoliko čaša vina:
„Ovisi samo o vama, gospodine markize, hoćete li postati moj zet.“

Markiz, praveći duboke naklone, prihvati čast koju mu je kralj ukazao i istoga dana oženi princezu.

Mačak u čizmama postao je veliki gospodin i više nikada nije lovio miševe — osim za zabavu.

Pametan mačak smišlja hrabar plan kako bi promijenio sudbinu svog gospodara. Korištenjem domišljatosti, lukavstva i hrabrosti, mačak prolazi kroz svijet bogatstva i kraljevstva kako bi osigurao bolji život.