U blizini velike šume živio je siromašni drvosječa sa svojom ženom i dvoje djece. Dječaka su zvali Ivica, a djevojčicu Marica. Imao je malo hrane i gotovo ništa za pregristi, i kad je velika nestašica zahvatila zemlju, više nije mogao nabaviti ni običan kruh.

Kad bi o tome razmišljao noću u svom krevetu, okretao se i premirao u brizi. Uzdisao je i rekao svojoj ženi: "Što će biti s nama? Kako ćemo nahraniti našu siromašnu djecu, kad više nemamo ništa ni za sebe?"

"Reći ću ti što, mužu," odgovorila je žena, "sutra rano ujutro odvest ćemo djecu u šumu, tamo gdje je najgušće. Tamo ćemo zapaliti vatru za njih i dati svakom još po jedan komadić kruha, a zatim ćemo otići na posao i ostaviti ih same. Neće naći put natrag kući i riješit ćemo se njih."

"Ne, ženo," rekao je čovjek, "neću to učiniti. Kako bih mogao ostaviti svoju djecu samu u šumi? Divlje životinje bi ih ubrzo rastrgale."

"Ah, ti budalo," rekla je ona, "onda ćemo nas četvero umrijeti od gladi, bolje ti je da već poravnaš daske za naše kovčege," i nije mu dala mira dok nije pristao.

"Ali svejedno mi je jako žao siromašne djece," rekao je čovjek.

Djeca također nisu mogla spavati od gladi i čula su što je maćeha rekla ocu. Marica je plakala gorke suze i rekla Ivici: "Sada je sve gotovo s nama."

"Šuti, Marice," rekao je Ivica, "ne brini se, uskoro ću smisliti kako ćemo se spasiti." I kad su starci zaspali, ustao je, obukao svoj mali kaput, otvorio vrata ispod i iskradao se van.

Mjesečina je svijetlila, a bijeli kamenčići ispred kuće blistali su poput pravih srebrnih novčića. Ivica se sagnuo i napunio mali džep svog kaputa koliko je mogao. Zatim se vratio i rekao Marici: "Utješi se, draga sestrice, i spavaj mirno, Bog nas neće napustiti," i opet je legao u svoj krevet.

{{68c93d95c819a4ec2bc1aeb9_1758727714644.jpg}}

Kad je svanulo, ali prije nego što je sunce izašlo, žena je došla i probudila dvoje djece govoreći: "Ustajte, lijenčuge. Idemo u šumu po drva." Svakom je dala mali komadić kruha i rekla: "To je za vaš ručak, ali ga nemojte pojesti prije vremena, jer nećete dobiti ništa drugo."

Marica je stavila kruh pod svoj pregaču, kao što je Ivica imao kamenčiće u džepu. Zatim su svi krenuli zajedno prema šumi.

Nakon što su hodali malo vremena, Ivica se zaustavio i pogledao natrag prema kući, i tako je činio iznova i iznova. Otac mu je rekao: "Ivice, što tamo gledaš i zaostaješ? Pazi i ne zaboravi kako se koriste noge."

"Ah, oče," rekao je Ivica, "gledam svoju malu bijelu mačkicu koja sjedi na krovu i želi mi se oprostiti."

Žena je rekla: "Budalo, to nije tvoja mala mačkica, to je jutarnje sunce koje sija na dimnjacima."

Ivica, međutim, nije gledao mačkicu, već je stalno bacao jedan od bijelih kamenčića iz džepa na put.

Kad su stigli do sredine šume, otac je rekao: "Sada, djeco, složite drva, a ja ću zapaliti vatru da vam ne bude hladno."

Ivica i Marica su skupljali granje, kao mali brežuljak. Granje je zapaljeno, a kad su plamenovi gorjeli visoko, žena je rekla: "Sada, djeco, lezite kraj vatre i odmorite se, mi ćemo u šumu po drva. Kad završimo, vratit ćemo se po vas."

Ivica i Marica su sjedili kraj vatre, i kad je došlo podne, svako je pojeo mali komadić kruha, i dok su slušali udarce sjekire, mislili su da je otac blizu. Nije bila sjekira, nego grana koju je privezao za suho stablo koje je vjetar njihao. I kako su dugo sjedili, oči su im se zatvorile od umora i brzo su zaspali.

Kad su se konačno probudili, već je bila tamna noć. Marica je počela plakati i rekla: "Kako ćemo sada izaći iz šume?"

Ali Ivica ju je tješio i rekao: "Samo malo pričekaj dok ne izađe mjesec, i uskoro ćemo naći put." Kad je pun mjesec izašao, Ivica je uzeo svoju sestru za ruku i slijedio kamenčiće koji su sjajili poput novčanica od srebra, pokazujući im put.

{{68c93d95c819a4ec2bc1aeb9_1758727719563.jpg}}

Hodali su cijelu noć i na svitanju ponovno stigli do kuće svog oca. Kucali su na vrata, a kad ih je žena otvorila i vidjela da su to Ivica i Marica, rekla je: "Nevaljala djeco, zašto ste tako dugo spavali u šumi? Mislili smo da se nikad nećete vratiti."

Otac se, međutim, radovao, jer mu je bilo teško ostaviti ih same.

Nedugo zatim, velika nestašica ponovo je zahvatila zemlju, a djeca su čula svoju majku kako noću kaže ocu:

"Sve je opet pojedeno, imamo još pola kruha, i to je kraj. Djeca moraju ići, odvest ćemo ih dublje u šumu, da više ne nađu put van. Nema drugog načina da se spasimo."

Očevo srce bilo je teško, i mislio je: "Bilo bi bolje da podijeliš posljednji zalogaj s djecom." Žena, međutim, nije htjela ništa slušati i prigovarala mu je. Ko kaže a, mora reći i b, pa je on, kako je prvi put pristao, morao i drugi put.

Djeca su, međutim, bila budna i čula su razgovor. Kad su starci zaspali, Ivica je ponovno ustao i htio van pokupiti kamenčiće kao prije, ali žena je zatvorila vrata, i Ivica nije mogao izaći. Ipak, tješio je svoju malu sestru i rekao: "Ne plači, Marice, spavaj mirno, dobri Bog će nam pomoći."

Rano ujutro žena je uzela djecu iz kreveta. Dala im je kruh, ali još manji nego prije. Na putu u šumu Ivica je drobio svoj kruh u džep i često se zaustavljao bacajući komadiće na zemlju.

"Ivice, zašto staješ i gledaš oko sebe?" rekao je otac. "Idi dalje."

"Gledam svog malog golubića koji sjedi na krovu i želi mi se oprostiti," odgovorio je Ivica.

"Budalo," rekla je žena, "to nije tvoj golubić, to je jutarnje sunce na dimnjaku."

Ivica je, međutim, malo po malo bacao sve mrvice po putu. Žena je djecu vodila sve dublje u šumu, gdje nikad nisu bili.

Opet je zapaljena velika vatra, a majka je rekla: "Sjednite tu, djeco, kad se umorite, možete malo spavati. Idemo u šumu po drva, a navečer kad završimo, doći ćemo po vas."

Kad je došlo podne, Marica je podijelila svoj kruh s Ivicom, koji je posipao svoj putem. Zatim su zaspali i večer je prošla, ali nitko nije došao po siromašnu djecu.

Nisu se probudili dok nije pala noć, a Ivica je tješio sestru i rekao: "Samo čekaj, Marica, dok ne izađe mjesec, i vidjet ćemo mrvice kruha koje sam posuo, pokazat će nam put kući."

Kad je mjesec izašao, krenuli su, ali nisu našli mrvice, jer su ih sve pokupile tisuće ptica u šumi i polju. Ivica je rekao Marici: "Uskoro ćemo naći put."

Ali nisu ga našli. Hodali su cijelu noć i sljedeći dan od jutra do večeri, ali nisu izašli iz šume i bili su vrlo gladni, jer nisu imali ništa osim dvije ili tri bobice koje su rasle na tlu. Umorni, legli su pod stablo i zaspali.

Prošle su tri jutra od kada su napustili očevu kuću. Ponovno su krenuli, ali su stalno zalazili dublje u šumu, i ako pomoć ne dođe uskoro, umrijet će od gladi i umora. Kad je bilo podne, vidjeli su prekrasnu snježnobijelu pticu na grani koja je pjevala tako divno da su stali i slušali. Kad je završila pjesmu, raširila je krila i odletjela ispred njih, a oni su je slijedili dok nisu stigli do male kuće, na čijem je krovu sletjela. Kad su se približili kući, vidjeli su da je građena od kruha i prekrivena kolačima, a prozori su od čistog šećera.

{{68c93d95c819a4ec2bc1aeb9_1758727724333.jpg}}

"Započet ćemo s time," rekao je Ivica, "i pojest ćemo dobar obrok. Ja ću pojesti dio krova, a ti, Marice, možeš jesti prozor, bit će sladak."

Ivica je posegnuo gore i odlomio mali komadić krova da proba okus, a Marica se naslonila na prozor i grickala stakla. Tada je nježan glas zapjevao iz dnevne sobe:

"Griži, griži, žvači,
tko gricka moju kućicu?"

Djeca su odgovorila:
"Vjetar, vjetar,
nebeski vjetar,"

i nastavili jesti ne uznemirujući se. Ivica, kojem se svidio okus krova, otrgnuo je veliki komad, a Marica je izvadila cijeli okrugli prozor, sjela i uživala u njemu.

Odjednom su se otvorila vrata i žena stara koliko brda, koja se oslanjala na štake, polako je izašla. Ivica i Marica su se toliko prestrašili da su ispustili ono što su imali u rukama.

Stara žena je kimnula glavom i rekla: "Oh, draga djeco, tko vas je doveo ovdje? Dođite, ostanite sa mnom. Neće vam se ništa dogoditi."

Uzela ih je za ruke i povela u svoju malu kućicu. Zatim su pred njih postavljene dobre hrane, mlijeko i palačinke, sa šećerom, jabukama i orasima. Nakon toga, dva lijepa mala kreveta prekrivena čistim bijelim platnom, a Ivica i Marica su ležali i mislili da su u raju.

Stara žena se samo pretvarala da je tako ljubazna. U stvarnosti, bila je zla vještica koja je čekala djecu, a kućicu je napravila od kruha samo da ih privuče. Kad bi dijete palo u njezine ruke, ubila bi ga, skuhala i pojela, i to joj je bio pravi blagdan. Vještice imaju crvene oči, ne vide daleko, ali imaju oštar njuh poput zvijeri i znaju kad se ljudi približavaju. Kad su Ivica i Marica došli u njezino susjedstvo, zlobno se smijala i rugala: "Imam ih, neće mi opet pobjeći."

Rano ujutro, prije nego što su djeca bila budna, već je bila na nogama, a kad ih je vidjela kako spavaju i izgledaju tako lijepo, s punim i rumenim obrazima, mrmljala je za sebe: "To će biti slasni zalogaj."

Zatim je zgrabila Ivicu svojom smežuranom rukom, odvela ga u malu staju i zaključala iza rešetkastih vrata. Koliko god je vikao, nije mu pomoglo. Zatim je otišla do Marice, protresla je dok se nije probudila i viknula: "Ustani, lijena, donesi vode i skuhaj nešto dobro za svog brata, on je u staji vani, i treba se udebljati. Kad bude debeo, pojest ću ga."

Marica je počela gorko plakati, ali sve je bilo uzalud, jer je morala učiniti što je zla vještica naredila. A sada je najbolja hrana kuhana za siromašnog Ivicu, ali Marica je dobila samo školjke. Svako jutro žena je šuljala do male staje i vikala: "Ivice, ispruži prst da osjetim hoćeš li uskoro biti debeo."

Ivica je, međutim, pružio mali kostur, a stara žena, koja je imala zamagljene oči, nije ga vidjela i mislila je da je to Hanselov prst, i bila je iznenađena što ga nije mogla udebljati.

Prošla su četiri tjedna, a Ivica je još uvijek bio mršav, pa je žena izgubila strpljenje i nije htjela više čekati.

"Sada, Marice," viknula je djevojčici, "pomakni se i donesi vode. Bilo debeo ili mršav, sutra ću ga ubiti i skuhati."

Ah, kako je siromašna sestrica tugovala kad je morala donijeti vodu, i kako su joj suze tekle niz obraze. "Dragi Bože, pomozi nam," vikala je. "Da su nas barem divlje zvijeri u šumi pojede, bar bismo umrli zajedno."

"Samo drži svoj glas za sebe," rekla je stara žena, "neće ti pomoći."

Rano ujutro Marica je morala izaći, objesiti kotao s vodom i zapaliti vatru.

"Prvo ćemo peći," rekla je stara žena, "već sam ugrijala pećnicu i zamijesila tijesto." Gurnula je siromašnu Maricu do pećnice iz koje su već izbijali plamenovi. "Uđi," rekla je vještica, "i provjeri je li dobro zagrijana da možemo staviti kruh unutra." Kad je Marica ušla, namjeravala ju je zatvoriti u peć i tada pojesti.

Ali Marica je shvatila što planira i rekla: "Ne znam kako da to učinim. Kako da uđem?" "Glupa gusko," rekla je stara žena, "vrata su dovoljno velika. Samo pogledaj, i ja mogu ući." I polako je ušla i gurnula glavu u peć.

Tada je Marica gurnula vješticu koja je pala duboko u peć, zatvorila željezna vrata i zatvorila zasun.

{{68c93d95c819a4ec2bc1aeb9_1758727729016.jpg}}

Oh. Zatim je počela strašno zavijati, ali Marica je pobjegla, i bezbožna vještica je nesretno izgorjela do smrti. Marica je, međutim, munjevito potrčala do Ivice, otvorila njegovu malu staju i vikala: "Ivice, spašeni smo. Stara vještica je mrtva."

Ivica je tada skočio kao ptica iz kaveza kad su se otvorila vrata. Kako su se radovali, grlili se, plesali i ljubili. I budući da više nisu trebali strahovati od nje, ušli su u vještičinu kuću, a u svakom kutu stajale su škrinje pune bisera i dragulja.

"Ovo je puno bolje od kamenčića," rekao je Ivica, i stavio u džepove sve što je mogao uzeti.

A Marica je rekla: "I ja ću ponijeti nešto kući," i napunila svoju pregaču.

"Ali sada moramo ići," rekao je Ivica, "da bismo izašli iz vješticine šume."

Kad su hodali dva sata, došli su do velikog vodenog prostranstva.

"Ne možemo prijeći," rekao je Ivica, "ne vidim nikakav mostić niti most."

"A nema ni trajekta," odgovorila je Marica, "ali tamo pliva bijela patka. Ako je zamolim, pomoći će nam prijeći." Tada je zapjevala:

"Patkice, patkice, vidiš li,
Hansel i Gretel te čekaju.
Nema daske ni mosta na vidiku,
prevezi nas na svojim bijelim leđima."

Patkica je došla k njima, Ivica se sjeo na njezina leđa i rekao sestri da sjedne kraj njega.

"Ne," odgovorila je Marica, "to bi bilo preteško za malenu patkicu. Ona će nas prenijeti, jedno po jedno."

{{68c93d95c819a4ec2bc1aeb9_1758727733895.jpg}}

Dobra mala patkica to je učinila, i kad su sigurno prešli i prošetali malo dalje, šuma im je postajala sve poznatija, i napokon su iz daljine ugledali očevu kuću. Tada su počeli trčati, uletjeli u dnevnu sobu i bacili se ocu oko vrata. Čovjek nije znao ni za jedan sretan sat otkako je ostavio djecu u šumi. Žena je, međutim, bila mrtva. Marica je ispraznila svoju pregaču dok biseri i dragulji nisu počeli lepršati po sobi, a Ivica je dodavao jedanu šaku za drugom iz džepa. Tada je sva briga nestala i živjeli su zajedno u savršenoj sreći.