Bio je strašno hladan dan; snijeg je padao, i već je gotovo pala noć – posljednja noć stare godine. U toj hladnoći i tami ulicom je išla siromašna djevojčica, bosa i gologlava.
Kad je otišla od kuće, još je imala papuče; ali što joj je to koristilo? Bile su to vrlo velike papuče koje je prije nosila njezina majka, pa su joj bile prevelike. U žurbi preko ulice, kad su projurila kola, djevojčica ih izgubi – jednu nije više mogla pronaći, a drugu je uzeo neki dječak koji je pobjegao s njom, misleći da će mu jednoga dana poslužiti kao kolijevka za vlastito dijete.
Tako je mala djevojčica nastavila hodati bosonoga, a njezina su se stopala zacrvenjela i poplavjela od studeni. U staroj je pregači nosila svežanj šibica, a jedan snop držala je u ruci. Cijeli dan nije prodala ni jednu šibicu, nitko joj nije dao ni najmanju paru.
Drhtala je od zime i gladi – bila je prava slika tuge, jadno, maleno stvorenje!
Pahulje su padale po njezinoj dugoj svijetloj kosi, koja se u prekrasnim uvojcima spuštala niz vrat; ali o tome sada nije ni razmišljala. Iz svih su prozora svjetlucale svijeće, a zrakom se širio zamaman miris pečene guske, jer znate, bila je to stara godina na izmaku. Da, o tome je mislila.
U kutu između dviju kuća, od kojih je jedna stršila više naprijed, sjela je i sklupčala se. Privukla je noge k sebi, ali joj je bivalo sve hladnije i hladnije. Nije se usuđivala vratiti kući – nije prodala nijednu šibicu i nije imala ni novčića; otac bi je sigurno istukao. A i kod kuće je bilo hladno, jer iznad nje bio je samo krov kroz koji je zviždao vjetar, premda su najveće pukotine bile zapunjene slamom i krpama.
Male su joj ruke gotovo utrnule od hladnoće. Ah, kako bi joj samo jedna šibica sada pružila utjehu, kad bi se samo usudila izvaditi jednu, kresnuti je o zid i ugrijati prste! Izvadi jednu. „Šššrrt!“ – kako je samo planula, kako je gorjela! Bila je to topla, sjajna plamenica, poput svijeće, dok je držala ruke nad njom – predivno svjetlo.
Učini joj se kao da sjedi pred velikim željeznim pećima s mjedenim nožicama i ukrasima od mesinga. Vatra je gorjela s takvim blaženim žarom; grijala je tako divno! Djevojčica već pruži i noge da ih ogrije – ali… plamen se ugasi, peć nestane; u ruci joj ostade samo izgoren ostatak šibice.
Onda kresne drugu o zid: i ona plane sjajno, a tamo gdje je svjetlost obasjala zid, on postade proziran poput vela, i mogla je vidjeti sobu. Na stolu je bila bijela stolnina, prekrasno posuđe od porculana, a s tanjura se dimila pečena guska, punjena jabukama i suhim šljivama. I što je još bilo čudesnije – guska skoči s tanjura, zamahne po podu s nožem i vilicom u grudima, i krenu ravno prema sirotici! Ali – šibica se ugasi, i pred njom ostade samo hladan, vlažan zid.
Zatim zapali treću šibicu. I sad je sjedila pod najljepšim božićnim drvcem koje je ikad vidjela: bilo je veće i raskošnije od onog koje je gledala kroz staklena vrata bogatog trgovca.
Tisuće svijeća sjale su na zelenim granama, a šarene slike, kakve je viđala u izlozima, gledale su prema njoj. Mala djevojčica pruži ruke prema njima, kad – šibica se ugasi. Svjetla božićnog drvca poletješe sve više i više, i sad ih je vidjela kao zvijezde na nebu; jedna pade i ostavi za sobom dugi trag svjetla.
„Netko je upravo umro!“ reče djevojčica; jer joj je baka, jedina osoba koja ju je voljela i koja više nije bila živa, govorila da kad zvijezda padne, duša odlazi Bogu.
Kresne još jednu šibicu: i opet zasja svjetlo, a u tom svjetlu pojavi se stara baka – sjajna, blaga i puna ljubavi.
„Bakice!“ povika mala. „Oh, povedi me sa sobom! Odlaziš kad se šibica ugasi; nestaješ kao topla peć, kao mirisna pečena guska, kao divno božićno drvce!“ I brzo protrlja cijeli svežanj šibica, jer je htjela biti sigurna da će baka ostati kraj nje. Sve su šibice planule tako jako da je svjetlost bila jača od dnevne. Nikada baka nije izgledala tako lijepo i visoko. Uzela je djevojčicu u naručje, i zajedno su poletjele, u svjetlosti i radosti, tako visoko, sve više i više, dok gore više nije bilo ni hladnoće, ni gladi, ni straha – bile su s Bogom.
Ali u kutu, u hladnom svitanju, sjedila je mala djevojčica, s rumenim obrazima i osmijehom na licu, naslonjena na zid – umrla od hladnoće u posljednjoj noći stare godine. Kruta i nepomična, sjedila je s nekoliko izgorenih šibica u ruci. „Htjela se ugrijati“, govorili su ljudi. Nitko nije ni slutio kakve je prekrasne prizore vidjela; nitko nije znao u kakvu je slavu, zajedno s bakom, zakoračila u radost nove godine.
