U dalekoj zemlji gdje se magla valjala preko planina poput spore, beskrajne plime, stajalo je malo selo zvano Norwick. Bio je to miran kraj, s kamenim kućicama, krovovima od slame i poljima koja su se protezala do horizonta. Djeca su se igrala na livadama, pastiri su zviždali svojim stadima, a ritam života bio je stalan, kao da je vrijeme samo zaboravilo požuriti.

No čak i najmirnija mjesta bacaju sjene, a Norwickovu sjenu činila je šuma koja se tamno i zapetljano pružala na istok. Mještani su je zvali Hollowwood i govorili o njoj šapatom. Jer duboko unutar beskrajnih stabala, govorilo se, živjelo je čudovište. Nitko ga nije mogao jasno opisati—nekima su tvrdili da ima krila, drugima da se kreće na stotinu nogu, a treći da može mijenjati oblik po volji. Svi su se ipak slagali da je opasno, i djeca su bila upozorena da nikada ne prilaze preblizu.

Među tom djecom bio je dječak po imenu Rowan. Bio je malen za svoje godine, s kosom boje kestena i očima širokima od znatiželje. Za razliku od većine djece koja su drhtala na pomisao na Hollowwood, Rowan bi često buljio u njegovu tamnu ivicu, pitajući se što se stvarno skriva iza stabala. Njegov je otac nekada bio drvosječa, hrabar i snažan, ali nestao je u šumi dok je Rowan još bio malen. Nitko nije znao što mu se dogodilo i nitko nije smio tražiti. Rowan, međutim, nije mogao prestati misliti da Hollowwood skriva odgovore.

Jednog ljetnog večera, dok je sunce topilo nebo u zlato i grimiz, u Norwick je stigla nepoznata osoba. Došla je na konju, plašt joj je bio iznošen od putovanja, čizme prašnjave, a oči oštre od znanja tisuću puteva. Nosila je dugački štap pričvršćen na leđa, a preko ramena vreću zakrpljenu s uspomenama s dalekih krajeva. Zvala se Kaelen, iako su je većina jednostavno zvala Avanturistkinja. Lutala je pustinjama, plovila olujnim morima i suočavala se s opasnostima koje je malo tko mogao zamisliti. No u Norwick do tada nikada nije stigla.

Mještani su se okupili u krčmi kako bi čuli njezine priče, jer su takvi putnici rijetkost. Kaelen je pričala o planinama koje krvare vatrom, gradovima sagrađenima na ledenim liticama i rijekama koje pjevaju poput zborova. Rowan je slušao s raširenim očima, u kutu držeći šalicu mlijeka. Kad je netko upitao što ju je dovelo u Norwick, Kaelenin pogled skliznuo je prema istoku.

“Tražim Hollowwood,” rekla je jednostavno.

U prostoriji je nastala tišina. Mještani su izmijenili zabrinute poglede. Stara Maera, za koju se govorilo da zna više priča nego bilo tko, naslonila se na svoj štap. “Bolje je da se vratiš, Avanturistkinjo,” upozorila je. “Hollowwood skriva samo smrt. Mnogi koji uđu ne vrate se.”

“Možda,” odgovorila je Kaelen mirno. “Ali čula sam šapate o biću koje tamo boravi, a gdje nastanu šaptaji, često slijedi i istina. Moram znati što je to.”

Rowanovo srce je brujalo. Napokon, netko tko bi mogao otkriti istinu koju je dugo tražio. Te noći, dok je selo spavalo, Rowan se ušuljao do krčme i zatekao Kaelen kako se brine o konju pod svjetlom lampe. Zakoračio je naprijed, glas mu je drhtao. “Povedi me sa sobom.”

Kaelen se okrenula, iznenađena. “Ti? Ne možeš imati više od dvanaest godina.”

“Trinaest,” brzo je rekao Rowan. “I jak sam. Moj otac je prije nekoliko godina otišao u Hollowwood. Nikada se nije vratio. Moram znati što mu se dogodilo. Molim te.”

Avanturistkinja ga je dugo promatrala. Vidjela je vatru u njegovim očima, vatru koju je i sama nosila u mladosti. Napokon je uzdahnula. “U redu. Ali razumij, dječače, ovo putovanje neće biti lako. Možda ćeš naći odgovore koji ti se neće svidjeti.”

Rowan je čvrsto kimnuo glavom. “Radije ću znati istinu nego živjeti u strahu.”

Tako su, prije zore, krenuli prema Hollowwoodu. Šuma se nadvila pred njima poput zida sjena, stabla su bila toliko visoka da su činila da probijaju nebo. Zrak je postajao hladniji dok su koračali pod krošnjama, a zvukovi sela nestali su dok nije ostao samo šapat lišća.

Isprva je Rowan pokušavao biti hrabar, ali svaki šuštaj grana ga je uplašio. Kaelen je koračala smireno, oči su joj tražile tragove na tlu, uši osjetljive na šaptaje šume. Hodali su satima, sve dublje i dublje, dok put iza njih nije nestao u tami.

Tada su čuli nešto—zvuk nečega što se kretalo u blizini. Teški koraci, spori i namjerni, kao da se sama zemlja pomiče. Rowan se zaledio, grleći Kaelenin plašt. Iz sjene se pojavila silueta, ogromna i neobična. Na prvi pogled činilo se da je zvijer iz noćne more: široka ramena, dugi udovi i oči koje su slabije svijetlile u polumraku. Rowan je zadržao dah. Čudovište Hollowwooda stajalo je pred njima.

Ipak, nije skočilo. Umjesto toga, zaustavilo se nekoliko koraka dalje i naklonilo glavu, kao radoznalo. Njegov glas, kada je progovorio, bio je dubok i grub, ali ne zao. “Zašto dolazite ovdje, stranci?”

Rowan je ostao zapanjen, nije mogao govoriti. Kaelen je zakoračila naprijed, štap u ruci, ali nije ga podigla. “Tražimo istinu,” rekla je. “Mještani te se boje, čudovište. Pričaju o tvojoj okrutnosti. Ali želim znati tko si zapravo.”

Oči bića su se omekšale. “Okrutnost? Ne nanosim štetu osim ako moram. Zovem se Bramble. Prije mnogo godina, ljudi su došli ovdje s vatrom i sjekirama, i ja sam branio svoju šumu. Od tada me se boje.”

Rowanov glas je napokon progovorio šapatom. “Jesi li… uzeo mog oca? Otišao je u Hollowwood prije nekoliko godina.”

Brambleov pogled se spustio. “Drvosječa? Da… sjećam se. Došao je s sjekirom u ruci, ali je nije podigao. Bio je umoran, izgubljen, i pokazao sam mu izvor gdje teče svježa voda. Odlučio je ostati, krenuti dublje. Nisam mu naudio. Ali ne znam kamo ga je put dalje odveo.”

Nada i tuga preplavile su Rowanovo srce. Njegov otac nije ubijen, ali ga se nije ni našlo. “Onda… možda je još živ?”

“Možda,” rekao je Bramble tiho. “Hollowwood je ogroman. Mnogo staza vodi na mjesta koja se rijetko posjećuju.”

Kaelenine oči su se stisnule, osjećajući težinu Brambleovih riječi. “Onda nas vodi. Ako nisi teror kakvim te smatraju, dokaži. Pomozi ovom dječaku da pronađe ono što traži.”

Bramble ih je oboje promatrao. Zatim, s dubokim uzdahom, kimnuo je. “U redu. Ali Hollowwood nije opasan zbog mene, već zbog onoga što spava dublje. Ako krenete za mnom, morate biti hrabri.”

Tako je započelo nesvakidašnje druženje: dječak, avanturistkinja i čudovište. Zajedno su krenuli dublje u Hollowwood, slijedeći skrivene potoke i zaboravljene staze. Usput je Rowan naučio da Bramble nije samo zvijer, već čuvar. Mogao je prizvati loze da ih zaštite, osjećao je život svakog stabla, a njegova snaga bila je beskonačna poput same šume. Ipak, govorio je nježno i ponekad tužno, kao da nosi godine samoće.

Kako su dani prolazili, Rowan je sve manje osjećao strah. Počeo je postavljati Brambleu pitanja o šumi, njezinim tajnama i pričama. Bramble je strpljivo odgovarao, a ponekad bi se i nasmijao dječakovoj beskrajnoj znatiželji. Kaelen je također promatrala s zanimanjem, njena sumnja je nestajala. U svojim putovanjima susrela je mnoge stvorove, ali rijetko tko je imao takvu ravnotežu moći i ljubaznosti.

Njihovo putovanje nije bilo bez kušnji. Jedne noći kampirali su na čistini gdje su među drvećem treperile čudne svjetlosti. Rowan je mislio da su to svjetlucave krijesnice, ali Brambleove oči su pocrnile. “Ovo nisu krijesnice. To su Wispi-Sjene, prevaranti koji vode putnike u zabludu.” I doista, svjetla su počela kružiti, šaptane glasove ispunjavali zrak, dozivajući Rowanovo ime glasom njegovog oca. Gotovo da je krenuo za njima, ali Bramble je stavio tešku ruku na njegovo rame. “Govore laži. Ostani blizu, inače ćeš se zauvijek izgubiti.”

Drugi put, naišli su na ponor, preširok za prijelaz. Kaelen je proučavala kamenje i loze tražeći put. Bramble je tada podigao Rowana na svoja široka leđa i, jednim snažnim skokom, prenio ih preko. Rowan se smijao od divljenja, držeći se za Brambleovu smotanu mahovinu.

Tijekom putovanja Kaelen je postavljala i vlastita pitanja. “Bramble, zašto ostaješ ovdje ako te mještani se boje? Mogao bi otići i pronaći zemlju gdje te ne vide kao čudovište.”

Brambleove oči su nježno zasjale. “Ova šuma je moje srce. Napustiti je značilo bi napustiti sebe. Strah mogu podnijeti. Napuštanje, ne.”

Napokon, nakon mnogo dana, stigli su u srce Hollowwooda. Tamo su stajale ruševine, stare i urušene, obrasle lozama. Hram, davno zaboravljen. Bramble je zatezao mišiće, glas mu je bio tih. “Ovdje leži ono o čemu sam vas upozorio. Veća tama spava ovdje. Tvoj otac… ako je stigao ovako daleko…” Nije završio rečenicu.

Rowanovo srce je udaralo. Zakoračio je naprijed, Kaelen uz njega, Bramble blizu. Unutar ruševina, sjene su se držale zidova poput živih bića. Čudne rezbarije krasile su kamen, prikazujući bitke između ljudi i zvijeri. I tamo, na oltaru, ležao je pocepani komad tkanine—tkanina koju je Rowan prepoznao. Bio je to dio očeve tunike.

Prije nego što ga je mogao dohvatiti, glas je ispunio prostoriju, hladan i okrutan. “Još uljeza? Još srca za preuzeti?” Iz tame se pojavila savijena i strašna figura. Nije pripadala Brambleovoj vrsti, već nečemu starijem—zvijer rođena od sjene, s kandžama poput oštrica i očima koje su gorjele poput žeravice.

Bramble se zategnuo. “Hollow One,” zagrmio je. “Ne bi se trebao probuditi.”

Čudovište se nasmijalo, zvuk poput lomljenja kostiju. “Šumu si dugo čuvao, čuvaru, ali sada ću se hraniti strahom. Drvosječa koji je došao prije… odupro se, ali pao je. Njegov strah bio je sladak.”

Rowanov krik odjeknuo je. “Ne! Lažeš!”

Kaelen je podignula štap, svjetlost iskrela na vrhu. “Makni se, Rowane. Ovo je bitka koju možda nećemo dobiti, ali moramo se boriti.”

Prostorija je eruptirala u kaos. Sjene su se uvijale i udarale, kandže su lupale o kamen. Bramble je jurnuo, boreći se sa zvijeri, loze mu se omotale oko udova. Kaelen je ispaljivala lukove svjetlosti, tjerajući tamu natrag. Rowan, iako prestravljen, zgrabio je komad tkanine i stisnuo ga uz prsa. Njegov otac je bio ovdje—možda još blizu, možda nestao—ali njegova hrabrost svijetlila je jače od straha.

Hollow One je zaurlao, razbijajući loze, bacio Bramblea u stranu. Okrenuo je svoj spaljeni pogled prema Rowanu. “Dijete drvosječe… tvoj strah bit će moj.”

Rowan je drhtao, ali sjetio se Brambleovih nježnih riječi, Kaelenine čvrste snage i sjećanja na oca. Zakoračio je naprijed, glas mu je drhtao, ali bio odlučan. “Ne možeš imati moj strah. On pripada meni—i biram hrabrost.”

Svjetlost je zabljesnula. Ne iz Kaeleninog štapa, niti iz Brambleove snage, već iz samog Rowana. Sjaj se širio od njegovih prsa, ispunjavajući prostoriju i tjerajući sjene natrag. Hollow One je zavijao, povukao se, njegova se forma raspršila poput dima na vjetru. S jednim posljednjim urlikom, nestao je.

Tišina je pala. Rowan je pao na koljena, zadihan, ali živ. Kaelen je potrčala do njega, dok se Bramble polako podigao, ozlijeđen, ali nepokolebljiv. “Dječakovo srce…,” šapnuo je Bramble. “Jače od svake oružja.”

Pretražili su ruševine, ali nijedan trag Rowanova oca nije ostao, osim tkanine. Bilo da je poginuo ili nastavio dalje, nisu mogli znati. Rowan je plakao, ali u njegovoj tuzi ležao je mir—jer konačno je suočio se s istinom. Njegov otac je kročio u Hollowwood, i iako se nije vratio, Rowan je mogao nositi njegovo sjećanje sa snagom.

Kada su izašli iz šume, mještani su zapanjeno gledali kako su živi—i s Brambleom uz sebe. Rowan je zakoračio naprijed, više nije bio sramežljiv dječak koji je bio. “Ovo čudovište nije neprijatelj,” izjavio je. “Čuvar je. Prava zloća je nestala, uništena. Strah više nema moć nad nama.”

Mještani su šaptali, nesigurni, ali Kaelen je podigla štap i kimnula. “Dječak govori istinu. Vidjela sam mnogo čudovišta u svom životu, ali ovo ima više srca nego većina ljudi.”

Polako je strah počeo nestajati. Bramble je ostao u šumi, ali više kao zaštitnik. Mještani su naučili živjeti uz njega, a ponekad čak i tražiti njegov savjet. Kaelen je ponovno otišla, kao što to putnici uvijek čine, ali se okrenula s osmijehom, znajući da je svjedočila nečemu rijetkom. A Rowan—Rowan je postao snažan, ne zato što više nije osjećao strah, nego jer je naučio suočavati se s njim.

Tako su dječak, avanturistkinja i čudovište pronašli ono što su tražili: hrabrost, istinu i mjesto u svijetu gdje čak ni sjene ne mogu ugasiti njihovo svjetlo.

Dječak, avanturistkinja i čudovište putuju zajedno kako bi se suočili sa strahom i pronašli hrabrost.