Jednom davno bila jedna slatka mala djevojčica koju su svi voljeli, a najviše njena baka. Nije znala što bi joj sve darovala. Jednom joj je poklonila mali baršunasti kaputić crvene boje. Budući da joj je tako lijepo pristajao i što ga je htjela stalno nositi, prozvali su je Crvenkapica.
Jednoga dana njena majka joj reče: „Dođi, Crvenkapice, evo ti komad kolača i boca vina. Odnesi to baki, ona je bolesna i slaba, pa će joj to dobro doći. Kreni dok ne bude vruće, hodaj lijepo i nemoj trčati s puta, da ne padneš i razbiješ bocu, pa da baki ništa ne doneseš. A kad uđeš u njenu sobu, ne zaboravi reći ‘dobar dan’, i nemoj odmah zavirivati po svim kutovima.”
„Bit ću pažljiva”, reče Crvenkapica majci i pruži joj ruku u znak obećanja.
Baka je živjela u šumi, pola sata hoda od sela. Kad je Crvenkapica zakoračila u šumu, naiđe na nju vuk. Nije znala kakva je to opasna zvijer i nije ga se uplašila.
„Dobar dan, Crvenkapice,” reče vuk.
„Hvala lijepa, vuku.”
„Kamo tako rano, Crvenkapice?”
„Baki.”
„Što nosiš pod pregačom?”
„Kolač i vino. Jučer smo pekli, pa je i baki, bolesnoj i slaboj, potrebno nešto fino da se okrijepi.”
„A gdje stanuje tvoja baka, Crvenkapice?”
„Još jedno dobro četvrt sata odavde u šumi. Njena kuća je ispod tri velika hrasta, a ljeske su joj baš dolje. Sigurno je znaš,” reče Crvenkapica.
Vuk pomisli u sebi: „Mlada je i nježna, sočan zalogaj. Bolje će mi prijati od stare. Moram to pametno srediti, da oboje uhvatim.” Malo je išao uz Crvenkapicu, a onda reče: „Pogledaj samo, Crvenkapice, kako su lijepe cvijeće i travke ovdje. Zašto se ne zaustaviš, pa se osvrneš? Mislim i da ne čuješ kako ptičice lijepo pjevaju. Ideš kao da si u školu pošla, a ovdje je u šumi tako veselo.”
Crvenkapica podigne pogled i kad ugleda kako sunčeve zrake plešu među stablima, a posvuda cvatu lijepe cvjetne glavice, pomisli: „Da baki uberem buket svježeg cvijeća? Sigurno će je razveseliti. Još je rano, stići ću na vrijeme.” I tako skrene s puta i potrči u šumu brati cvijeće. Kad bi ubrala jedan cvijet, dalje je rastao još ljepši, pa je išla sve dublje i dublje u šumu.
Za to vrijeme vuk ravno odjuri do bakine kuće i pokuca na vrata.
„Tko je?”
„Crvenkapica”, reče vuk. „Nosim ti kolač i vino. Otvori.”
„Podigni zasun,” reče baka, „preslaba sam da ustanem.”
Vuk podigne zasun, vrata se otvore i on bez riječi pođe ravno do bakinog kreveta i proguta je. Onda obuče njenu odjeću, stavi njenu kapu na glavu, legne u krevet i navuče zavjese.
Crvenkapica je u međuvremenu brala cvijeće, i tek kad je nabrala toliko da ga više nije mogla nositi, sjeti se bake i uputi se prema njenoj kući.
Čudila se kad je vidjela da su vrata odškrinuta. Kad je ušla u sobu, obuze je neko čudno osjećanje i pomisli: „Baš mi je danas nekako nelagodno, a inače tako volim biti kod bake.” Pozdravi: „Dobar dan,” ali odgovora ne bi. Tada priđe krevetu i razmakne zavjese.
Tamo je baka ležala, navukla kapu preko lica, i izgledala je nekako čudno.
„Bako, bako, zašto imaš tako velike uši?”
„Da te bolje čujem, dijete moje.”
„Bako, bako, zašto imaš tako velike oči?”
„Da te bolje vidim, dijete moje.”
„Bako, bako, zašto imaš tako velike ruke?”
„Da te bolje zagrlim.”
„Bako, bako, zašto imaš tako velika usta?”
„Da te lakše pojedem!”
Jedva da je vuk to izgovorio, već skoči iz kreveta i proguta Crvenkapicu.
Kad se vuk najeo, legne opet u krevet, zaspi i počne glasno hrkati. Baš tada naiđe lovac, pa se začudi: „Kako ta stara žena hrče! Pogledat ću treba li joj što.” Kad priđe krevetu, ugleda da u njemu leži vuk. „E, da te sad uhvatim, stara zvijeri!” pomisli. „Tražim te već dugo.” Htio je odmah pucati, ali pomisli da je vuk možda pojeo baku i da je još mogu spasiti.
Zato nije pucao, već je uzeo škare i počeo mu parati trbuh. Nakon dva reza zasja crvena kapica, i još nakon dva – iskoči cijela djevojčica i povika: „Joj, kako sam se bojala! Kako je bilo mračno u vuku!” Poslije izađe i stara baka, jedva dišući ali živa.
Brzo donesu teške kamenove i napune vuku trbuh. Kad se probudio, htio je pobjeći, ali ga je težina povukla i srušio se mrtav.
Sva trojica bijahu veseli. Lovac odera vuka i ponese kožu, baka pojede kolač i popije vino koje joj je donijela Crvenkapica, pa joj bi bolje. A Crvenkapica sama pomisli: „Nikad više u životu neću skretati s puta u šumu, ako mi to majka zabrani.
