Jednom davno, udovica je imala jedinog sina po imenu Aladin. Bili su vrlo siromašni i živjeli od danas do sutra, iako je Aladin radio što je mogao da zaradi koji novčić, berući banane u dalekim krajevima.
Jednog dana, dok je tražio divlje smokve u šumarku izvan grada, Aladin susretne tajanstvenog stranca. Taj elegantno odjeven, tamnooki čovjek s urednom crnom bradom i sjajnim safirom u turbanu, postavi mu neobično pitanje:
"Dođi ovamo, momče," naredi mu. "Bi li želio zaraditi srebrni novčić?"
"Srebrni novčić!" povika Aladin. "Gospodine, učinio bih sve za takvu nagradu."
"Neću tražiti mnogo od tebe. Samo se spusti kroz onaj otvor. Ja sam prevelik da se provučem. Ako učiniš što kažem, nagrada je tvoja." Stranac pomogne Aladinu podignuti težak poklopac. Mršav i spretan, dječak se lako spusti. Noge mu dotaknu kamen i pažljivo krene niz stepenice… našavši se u velikoj odaji.
Činila se da svjetluca, iako je bila slabo osvijetljena treperavim plamičkom stare uljne svjetiljke. Kad su se Aladinove oči privikle na tamu, ugleda čudesan prizor: stabla s kojih su visjeli blistavi dragulji, lonci zlata i škrinje pune neprocjenjivog blaga. Na tisuće dragocjenosti bilo je razasuto posvuda. Bio je to pravi zdenac blaga! Zapanjen prizorom, Aladin ostane ukipljen, sve dok ne začu povik iza leđa.
"Svjetiljku! Ugasi plamen i donesi mi svjetiljku!" izdere se stranac. Iznenađen i sumnjičav, jer zašto bi od tolikog blaga tražio samo staru svjetiljku, Aladin posumnja da je riječ o čarobnjaku. Odluči biti oprezan. Uze svjetiljku i krene natrag prema izlazu.
"Daj mi svjetiljku," nestrpljivo će čarobnjak. "Odmah je predaj!" povika, pružajući ruku da je zgrabi, ali Aladin se povuče.
"Pusti me van najprije..."
"Šteta po tebe," zareža stranac i tresne poklopcem preko otvora, ne primijetivši da mu je s prsta skliznuo prsten. Prestravljeni Aladin ostane u potpunom mraku, pitajući se što će čarobnjak učiniti dalje. Tada nagazi na prsten. Bez veze ga stavi na prst i poče ga vrtjeti. Odjednom prostorija zasja ružičastim svjetlom i na oblaku se pojavi golemi duh sa sklopljenim rukama.
"Na tvoju zapovijed, gospodaru," reče duh.
Zapanjeni Aladin samo promuca:
"Želim se vratiti kući!" U trenu se nađe u svom domu, iako su vrata bila čvrsto zatvorena.
"Kako si ušao?" povikne majka iz kuhinje, čim ga ugleda. Uzbuđeno joj ispriča sve što mu se dogodilo.
"Gdje je srebrni novčić?" upita ga. Aladin udari dlanom o čelo. Sve što je donio bila je stara svjetiljka. "O, majko! Oprosti. Samo ovo imam."
"Neka, vidjet ćemo hoće li biti od kakve koristi. Prljava je..." i udovica poče trljati svjetiljku.
Odjednom iz nje izleti drugi duh, u oblaku dima.
"Oslobodila si me nakon stoljeća! Bio sam zarobljen u svjetiljci, čekajući da me netko oslobodi. Sada sam tvoj pokorni sluga. Reci mi svoje želje." I duh se duboko nakloni. Aladin i njegova majka zanijeme od čuda, sve dok duh, pomalo nestrpljivo, ne ponovi:
"Na tvoju zapovijed sam. Reci što želiš. Što god poželiš!" Aladin proguta knedlu i reče:
"Don... donesi nam..." A majka, jer još nije počela kuhati, doda: "...veliku, ukusnu gozbu."
Od toga dana, udovica i njezin sin imali su sve što su poželjeli: hranu, odjeću i lijep dom, jer duh iz svjetiljke ispunjavao im je svaku želju. Aladin je izrastao u visokog, zgodnog mladića i majka je osjećala da je došlo vrijeme da pronađe ženu.
Jednog dana, vraćajući se s tržnice, Aladin ugleda sultanovu kćer Halimu u nosiljci koju su nosili kroz ulice. Samo ju je nakratko spazio, ali bilo je dovoljno da poželi oženiti je. Rekne to majci, a ona brzo odgovori:
"Zatražit ću od sultana njezinu ruku. Neće moći odbiti. Vidjet ćeš!"
I doista, sultan se lako da nagovoriti kada mu udovica ponudi škrinju punu dijamanata. No kad je čuo zašto je došla, reče da njezin sin mora dokazati moć i bogatstvo. To je bila ponajviše želja velikog vezira, jer je i sam htio oženiti lijepu sultanovu kćer.
"Ako Aladin želi Halimu," reče sultan, "sutra mi mora poslati četrdeset robova. Svaki rob neka donese škrinju s dragim kamenjem. I četrdeset arapskih ratnika neka čuvaju to blago."
Majka se žalosno vrati kući. Duh iz svjetiljke već je učinio čuda, ali ovo je izgledalo nemoguće. No Aladin se ne prestraši. Uze svjetiljku, snažno je protrlja i reče duhu što želi. Duh tri puta pljesne rukama. Četrdeset robova pojavi se, svaki noseći škrinju dragog kamenja, praćeni četrdeset ratnika. Kada sutradan sultan to ugleda, ostane bez riječi. Nije mogao ni zamisliti toliku raskoš. Upravo kad je htio pristati da Aladin postane zet, zavidni vezir ubaci pitanje:
"Gdje će živjeti?" Sultan na trenutak razmisli, pa pohlepi dopusti da ga nadvlada. Zapovjedi Aladinu da sagradi veličanstvenu palaču za Halimu. Aladin odmah ode kući i duh mu u pustinji podigne raskošnu palaču. Prepreke više nije bilo. Vjenčanje se proslavilo velikim slavljem, a sultan bijaše presretan što ima tako bogatog i moćnog zeta.
Slava o Aladinovu bogatstvu proširila se poput požara, sve dok jednog dana čudan trgovac ne zastane ispod prozora palače.
"Stare svjetiljke za nove!" povika princezi na balkonu. A kako je Aladin tajnu čuvao samo za sebe, a majka nikome nije rekla, Halima nažalost nije znala ništa. Želeći ga iznenaditi i napraviti dobar posao, donese staru uljnu svjetiljku koju je vidjela kod Aladina i zamijeni je za novu.
Trgovac je odmah poče trljati... i duh ponovno postane sluga čarobnjaku koji je vratio svoju čarobnu svjetiljku.
U trenutku nestane sve što je Aladin imao. Palača i princeza magično se prenesu u nepoznatu zemlju. Aladin i sultan očajavali su. Nitko nije znao što se dogodilo. Samo je Aladin slutio da to ima veze sa svjetiljkom. No sjeti se i duha iz prstena. Stavi prsten na prst i zavrti ga.
"Odvedi me tamo gdje čarobnjak drži moju ženu," naredi. I u trenu se nađe u vlastitoj palači, gdje kroz zavjesu ugleda čarobnjaka i princezu, koja mu sada bijaše sluškinja.
"Pssst! Pssst!" šapne Aladin.
"Aladine! To si ti...!"
"Tiho. Ne daj da te čuje. Uzmi ovaj prah i stavi mu ga u čaj. Vjeruj mi." Prah brzo djelova i čarobnjak zaspi dubokim snom. Aladin pretraži palaču, ali svjetiljke nigdje. Pa ipak, morala je biti tu. Pogleda ispod jastuka – i uzdahne: "Napokon!" Brzo je protrlja.
"Dobrodošao natrag, gospodaru!" povika duh. "Zašto si me ostavio drugome toliko dugo?"
"Dobrodošao," odgovori Aladin. "Nedostajao si mi! Sretan sam što te opet imam uz sebe."
"Na tvoju zapovijed," osmjehne se duh.
"Najprije okovi ovog zlog čarobnjaka i odnesi ga daleko, gdje ga nitko nikada neće naći." Duh se nasmije zadovoljno, kimne i čarobnjak nestane. Halima zadrhti i privine se uz Aladina:
"Što se događa? Tko je taj duh?"
"Ne brini, sve je u redu," umiri je Aladin i ispriča joj cijelu priču o čarobnjaku i čarobnoj svjetiljci koja mu je omogućila da je oženi. Sve se vrati u normalu i sretni par zagrli se nježno.
"Možemo li se vratiti u naše kraljevstvo?" upita princeza plašljivo, misleći na oca. Aladin se nasmiješi.
"Čarolija koja te dovela ovamo, odvest će te natrag – ali sa mnom uz tebe, zauvijek."
Sultan je bio gotovo bolestan od brige. Njegova kći i palača nestali su, a zatim i zet. Nitko nije znao što se dogodilo. Ni mudraci, koje je hitno pozvao, nisu mogli ništa otkriti. Zavidni vezir samo je ponavljao:
"Govorio sam da Aladinova sreća neće potrajati."
Svi su izgubili nadu da će ih ikad više vidjeti, kad tamo, daleko, Aladin protrlja svjetiljku i rekne duhu:
"Vrati moju ženu, mene i palaču u našu zemlju, što prije možeš."
"U trenu, gospodaru," reče duh. Na prst njegov, palača se vine u zrak i proleti nad sultanovim kraljevstvom, iznad glava zapanjenih podanika. Lagano sleti na staro mjesto. Aladin i Halima potrče u zagrljaj sultanu.
I sve do današnjeg dana, u toj dalekoj zemlji, ljudi još uvijek pokazuju tragove drevne palače koju zovu palačom što je došla s neba.
